Na neuspješnu politiku s kraja dvadesetog stoljeća valja odgovoriti stvaranjem dalekosežne alternative Kagarlitsky odbija tezu o iscrpljenosti marksističke misli, smatrajući da su Marxove ideje danas aktualnije nego ikad.

Nasilje koje su počinili Lenjin, Staljin ili Mao šesta je redukcija Marxove pozicije.

Značajan je to doprinos uvažene vijećnice Rem, na ovim prostorima izrazito dobrodošloj, političkoj borbi protiv ' pokvarene ' Marxove teze kako je sloboda pojedinca preduvjet slobode svih ".

Lenjin u svojim bilješkama Anarhizam i socijalizam, iz 1901. godine, ponavlja Marxove optužbe na račun anarhista.

Lenjinova kritika anarhizma ostala je zarobljena u davnim prostranstvima Marxove kritike Proudhona i Bakunjina, a ni kasnije nije napredovala.

Uzimajući deset najčešćih prigovora marksizmu (dovodi do političke tiranije, sve svodi na ekonomiju, utjelovljuje oblik historijskog determinizma i sl.), Eagleton u analizama svake od tih kritika pokazuje kako su one tek bijedna travestija izvorne Marxove misli.

U djelima je analizirao ontološke i povijesne osnove Marxove i Hegelove dijalektike.

O bespredmetnosti Marxove filozofije, koja je nata bene loš plagijat Hegela, ne trebamo trošiti riječi.

Stanovito razumijevanje pokazano za Marxa možda u tom kontekstu i nije slučajno, pošto se pokazalo kako je bilo lako marksizam odvojiti od Marxove analize i približiti eshatološkim religijskim konstrukcijama, nemilosrdnima spram individue i spram same suštine ikakva moderniteta.

Socijalistička televizija otišla je najdalje u realizaciji Marxove misli: s videokamerom, tim mitraljeskim polaroidom, uz pomoć banalne montažne konzole, doista, svatko je mogao postati umjetnik, napose pred očima vlastite majke, strica ili direktora televizije, postavljena izravno iz Centralnog komiteta.

Brojni pobornici i brojni protivnici Marxove filozofije odredili su političku povijest 20. stoljeća, no uvijek ostaje pitanje koliko su zaista razumjeli kompleksnost njegova lika i djela.

Prisjetimo se i toga da Petrovićeva praksa izrasta na tragu: Marxove kritike Hegelove filozofije, ili filozofije uopće; kritike religije kao kritike društva koje stvara potrebu za religijom; kritike filistarske njemačke stvarnosti koja je ispod razine svog vremena (osobito francuskih političkih iskustava); kritike malograđanskog morala; kritike proizvodnih odnosa koji proizvode ovisnost proletarijata, te uvida u neslobodu i otuđenost kao proizvode tadašnje građanske stvarnosti.

Očit je dijalektički razvoj Marxove misli: "... prava tajna Komune, kako je pisao Marx, bila je ta što je ona »po svojoj suštini bila vlada radničke klase, rezultat borbe proizvođačke klase protiv prisvajačke, konačno pronađeni politički oblik, pod kojim se moglo izvršiti ekonomsko oslobođenje rada... Čim bi u Parizu i u drugostepenim centrima bilo uvedeno komunalno uređenje, stara centralizirana vlast bi morala i u pokrajinama ustupiti mjesto samoupravi proizvođača.« (K.

Drugi oblici ne moraju voditi do takvih rezultata. (Može se također dokazivati, razumnim argumentima, da " staljinizam " nije jedini oblik " marksizma ", pa dapače da " marskizam " nije nužna posljedica Marxove misli; naime, i on je sam pred kraj života jednom izjavio da nije marksist.)

Nedavno sam pročitao u novinama da neki svećenik piše novi " Kapital " slijedeći osnovne Marxove ideje, kojima bi i danas trebalo biti mjesta u društvenoj praksi.

Kad sam prije tri tjedna pisao o antinatovskim prosvjedima i novim strategijama Marxove siročadi, nisam doista ni pomislio da će recepti Michaela Hardta, nove zvijezde na lijeve misli, tako brzo biti primijenjeni i u Hrvatskoj.

Riječ je naime o teoriji ili o filozofiji i o njihovu odnosu spram Marxove nauke s jedne strane, i spram revolucije s druge strane, a mogli bismo naprosto kazati: spram Marxove revolucionarne nauke, ukoliko pod ovim određenjem »revolucionarne« mislimo na samu srž te nauke.

" Mala, jesi čitala Marxove Teze o Feuerbachu?

Zlouporaba Marxove ideje u doba mraka dovela je do averzije prema marxizmu, tako da čim to spomeneš, odmah si se utopio.

Stoga je paradoksalno da svaki puta kad Žižek histerično nastupa u Zagrebu treba imati na umu kako je on sam upravo žrtva Marxove lažne svijesti komunističke ideologije, koja ga jednostavno anulira kao racionalnog intelektualca pretvarajući njegov diskurs u svojevrsni intelektualni blef zapakiran u festivalsku ambalažu intelektualno-medijskog spina Subverziv film festivala koji je toliko subverzivan da ga financira proračun grad Zagreba.

Što se tiče Žižekova obrtanja slavne Marxove rečenice, samo toliko: ako smo dobro razumjeli Marxovu intenciju, onda dilema na kraju krajeva nikada i nije izabrati između interpretiranja i mijenjanja.

Zemljama koje, podsjećamo, tehnološki ispunjavaju Marxove preduvjete za socijalizam.

Prof. dr. Duško Lozina nazvao je Baćinu knjigu razotkrivanjem bijede Marxove filozofije.

Knjigu je objavila najprestiznija izdavacka kuca u Parizu Gallimard 1972. Na str. 43 te knjige mozete procitati i slijedece Marxove tvrdnja: Pour émanciper l humanité non juive, il convient de l émanciper du judaisme

Koji su nedostaci Marxove kritike religije?

Radnička prava i dalje se krše, a Marxove kritike, slagali se mi sa njima ili ne, uvijek su aktualne.

Zahvaljujući tome što sam vrlo pažljivo čitao, čitao upijao, upijao Marxove tekstove, mogao sam uvidjeti njegove velike zablude i doći do istine o ovim stvarima.

Njihov raspon seže, kao što je poznato, od Kantovog transcendentalnog subjekta, Hegelovog apsolutnog znanja i Marxove analize fetiškog karaktera robe do Hitchcockove preferencije hollywoodskih plavuša do svakodnevne zahodske školjke.

Engels je posvetio ostatak svoga života uređujući i prevodeći Marxove spise.

Samo nije jasno zašto socijaliste Marxove veličine zove UTOPISTIMA.