Izlazeći iz Katedrale, trebalo se maknuti od gužve... pa je Kazimierz sporednim uličicama koje prolaze ispod trbuha Dolca stigao do Zakmardijeve Zavojnice... barem ju je tako Kazimierz zvao... do stuba koje su dopirale na Grič, odakle sve izgleda drugačije... želio je ponovno pogledati grad iz Matoševe vizure... to ga je, na neki način... smirivalo... ionako je Kazimierz shvaćao Grad kroz Matoševu vizuru i kontemplaciju na temu Zagorkinih riječi... koje su mu oduvijek bile drage...

Slijedio je Matoševu i Wiesnerovu tzv. gričku poeziju i napisao nekoliko antologijskih pjesama (Plinska laterna na Griču, Moj otac i ja i dr.).

Te je riječi Rem predložio kao radni okvir svim pozvanim izlaganjima, a plenarno je veliko predavanje Krešimira Bagića na taj poziv repliciralo uvidom u Matoševu intenzivnu kritičnost, polemičnost i zahtjevnost, kao najboljem mogućem odnosu prema, ako se parafraziraju Matoševe riječi, neprihvatljivoj kategoriji - prijateljima u umjetnostima. Matoš je pobjednik stila, podvukao je Bagić, sukladno Removoj najavi.

Ono kako Vi možete odgovoriti tom nasilnom momku je da mu odrecitirate Matoševu pjesmu ' Labud '.

Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata " Zvonimir " u Beču (" Vihor ", 1914).

Jedan od njih opisujući naš gradić završio je svoj opis riječima: ' Gotovo da reknem onu Matoševu; ' Oh, ta uska varoš, oh ti uski ljudi '. ' Kada sam prije puno godina čitao te retke, bili su mi jako bliski.

Na Matoševu dušu je uvelike utjecao ovakav tamni, mračni pejzaž.

A u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu u ponedjeljak će o Matoševu djelu govoriti Božidar Petrač, dok će izbor iz njegove poezije kazivati Joško Ševo. (Večernji list)

Čestitke auktoru Josipu Joviću, Matoševu sljedbeniku i, dakako, izdavaču na uloženom trudu, ali i hrabrosti u prigodi ove i ovakove jako vrijedne (hvalevrijedne) hrvatske knjige.

- Uviđate, dakle, da ja imam pravo - reče joj Matoš i ode prije nego što je zbunjena žena razumjela Matoševu rečenicu.

Krležino pak vrednovanje Matoša jasno je subjektivno obojeno i u mnogim se pojedinačnim prigodama nalazi u neskladu s književnopovijesnim sudovima o Matoševu djelu.

Njegovu jezgru u pretpostavci da Matoševu Moru valja čitati kao izraz pjesnikove nelagode u kasnograđanskom, liberalno-kapitalističkom svijetu te da su korijeni Matoševa antimodernizma konzervativni.

Citirao je jednu Matoševu izjavu i dobio je žestoku jezikovu juhu i morao se javno ispričati.

Naime, o Matoševu šokačkom identitetu piše upravo Vladimir Rem u širem eseju Zapisi o šokaštvu i Šokcima 5, izdvajajući portret ovdje predmetnog autora kroz poglavlje Vezan za zavičaj, za majku Našičanku.

Vladimir Rem fokusira podatke o Matoševu putopisnome imenovanju pojedinih slavonskih pisaca, osim Reljkovića, najčešće spominje Josipa Kozarca.

Pronalazi još jednu Matoševu netočnu tvrdnju (Matoš kaže da se Z.

Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, po značenju srodan Matoševu sonetu Mlada Hrvatska; a upozoreno je i na to, također s razlogom, da ona mlada plafca koja se usrid luke sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov Voyage, baudelaireovsko putovanje za željama koje su slične oblacima i nedostižne kao oni.

Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je ovaj sonet zapravo Ujevićev intimni, nacionalni i pjesnički program, značenjem uvelike srodan Matoševu programatskom sonetu Mlada Hrvatska.

Kada danas vidimo, kako Europom prolaze čitave bujice narodnih skupina, koje vlastite matice-zemlje s bilo kojeg razloga oda se odbijaju, moramo reći proširivši Matoševu konstataciju: Slobodan je čovjek sve to teže biti Nije uzalud jos Ovidije pisao:

Vrlo se često prihvaća K. i razmatranja o Matoševu povijesnom mjestu u domaćem kulturnom kontekstu te o njegovu odnosu prema stranim kulturnim svjetovima.

U prvom sutonu/tek se slute ceste dok ne utonu/u daljine slijepe ljudskih nemira " Ceste se tek naslučuju, ti pravci koji nas odrečuju, te odluke kojima se upravljamo, ta raskršča pred kojima stojimo, na kojima sanjamo o ljubavima i usudnim susretima koje žudimo i smrti pred kojom prestravljeno šutimo i čiju utjehu tražimo (kako li su stalne te teme u Matoševu stvaralaštvu).

No osim teoloških tema, objavljivao je i tekstove iz područja kulture: pisao je o Matoševu doživljaju Božića, obljetnici smrti Petra Hektorovića, a o neprekinutoj suradnji svjedoči da je u posljednjih pet godina u Glasu Koncila objavio barem sedam tekstova. (it)

On je Matoševu pripovijetku odnio u srpsku književnost i mislim da bi se taj na č in pripovijedanja trebao ponovno vratiti u hrvatsku književnost.

Uživali smo u šetnji Strossmayerovim šetalištem i na kraju se odmorili u Matoševu krilu.

Duga je ta ulica, gotovo tri kilometra, još je duža priča o toj ulici i o Matoševu rođenju u njoj.

Bečka gošća, Bernarda Katushich, izlagala je specifičnu Matoševu bajkovnost kao dragocjen prilog hrvatskome korpusu fantastičnog imaginarija.

Zato govorimo o Matoševu, Cesarićevu, Tadijanovićevu stilu.

Znate onu čuvenu Matoševu pjesmu dok je srca, bit će i Croatije.

U Matoševu književnom djelu prevlađuju kraći književni oblici: novela, lirska pjesma i različite nefikcionalne prozne vrste (feljton, književna kritika, esej).

Pjesama nema mnogo, ali one u zbirci stoje uz neke osobite pojmove, kao npr. uz pojam ' ' Majka ' ' za koji kaže: ' ' Neka se zamuti taj bistri vrutak, i naš je život očajna kaljuža. ' ' Urednik zbirke stavio je ovdje prekrasnu Matoševu pjesmu koja započinje: ' ' Ima jedna mala gospa Marija, Što sve mi draža biva što je starija. ' ' Riječ je ovdje o njegovoj majci, da se netko ne zbuni, jer dalje nastavlja: ' ' Jer ona me je prvog trudno rodila, Za ručicu me slabu prva vodila ' '.