Sve u svemu, stvar zvuči kao dobar zaveslaj u benignu, mada načelno simpatičnu satiru, ali Mraoviću kao da nije stalo do toga; on radije razvija motivaciju svoga lika unutar predvidljivih obrazaca pa se ispostavlja da ovaj, zapravo, ne piše samo zato što ga brine elementarna materijalna propadljivost onoga što je zapisano tu slijedi poduži ekskurs o tisućama i tisućama nestalih, spaljenih i uništenih knjiga i rukopisa, od perzijske pljačke hramova u Tebi i Memfisu u 6. stoljeću p. n. e. pa sve do nacističkih lomača i htio bi, zapravo, nekako prenijeti svoje misli u jantar, jer je baš jantar očuvao i prenio najstariju poznatu strukturu, tijela davnih kukaca, iz pretpovijesti u sadašnjost.