još prije 1667. (to je godina velikog potresa) bilo je uzaludnih pokušaja da se u dubrovniku ustoliči bogomolja za inovjerce, kako su dubrovčani zvali zajedničkim imenom ' vlahe ' (tako su naime nazvani grko-istočnjaci), turke, sefarde,..., više iz političkog opreza nego zbog vjerske netrpeljivosti. poznato je, da je oprez i razbor održao republiku i pored svih iskušenja, nasrtaja i prirodnih katastrofa. čak i velike donacije inovjeraca u korist države, kad je dr bila na rubu propasti (poslije 1667) nisu dale nikakve rezultate. srbi su ostali izvan zidina. imali su malu bogomolju u nekoj privatnoj kući na vrh ' posata ' (zapadno u razini tvrđave ' minčeta '). vjerske obrede za malobrojni srpski živalj obavljao je jedan monah koji je dolazio iz mjesta duži, pored trebinja. kad je pala republika (1806. formalno, a 1808. stvarno), napoleon je priznao grčko-istočnjacima prava koja su imali katolici u dubrovniku. austrija je također priznala ista prava stečena u napoleonovo vrijeme. štoviše, 1827. austrija je dopustila učenje ćirilice, 1830. postavila karlovačkog metropolitu za učitelja, a školu priznala javnom 1848. prva pravoslavna crkva ' sv. mihajla ' sagrađena je 1837. uz pravoslavno groblje na ' boninovu '. dubrovčani nisu sakrivali netrpeljivost naspram tristotinjak srba, koji su se svim mogućim načinima dovijali (koristeći se crnogorskim vladikom i ruskim utjecajem da dobiju crkvu u dubrovniku).