Osamdesete su bile vrhunac, zlatno doba tog podžanra, no osim Millerova Pobješnjelog Maxa, iz toga vremena zaista se ne mogu sjetiti djela koje nije bilo reciklaža samoga sebe i karikatura žanra.

Zahvaljujući stilskom minimalizmu Besson uspijeva izbjeći pretencioznost izvedbe, budući da gledatelj odmah zapaža neskrivene utjecaje Millerova serijala, a film pritom održava narativni kontinuitet, cjelovitost i dojmljiv antiutopijski ugođaj

Trebalo je živjeti nakalemljeni erotizam, pa bila to Millerova ili Majdakova proza.

Orkestar je djelovao tijekom Millerova života, a nakon njegova nestanka za vrijeme Drugog svjetskog rada orkestar je prestao svirati, ali se ponovno okuplja i nastavlja nastupati....

Spomenimo i podatak da će ukoliko bude vjerno pratio događaje i radnju Millerova filma film gotovo sigurno zaraditi strogi cenzorski predikat " R " zboga eksplicitnog prikazivanja nasilja i golotinje.

Eddie Danac, ubojica iz Millerova raskrižja, Gaear Grimsrud u Fargu, Leonard Smalls u Arizona Junioru i Charlie Meadows u Barton Finku također odgovaraju opisu tog arhetipa.

Iako roditelji nemaju genetski uzrokovanih poremećaja, oboje nose recesivne gene zbog kojih oba djeteta boluju od Millerova sindroma (bolest koja dovodi do deformacije udova i lica) i primarne cilijarne diskinezije (sindrom nepokretnih trepetljika u plućima koje bi trebale izbacivati sluz iz dišnih puteva).

Michael Bay, all style, no substance (samo stil, bez sadržaja) redatelj, kako ga je prilično precizno opisao jedan lik iz Fanboysa (2009.), tom je prigodom rekao da je veliki obožavatelj filmova braće Coen, posebice Krvavo jednostavno, Millerova raskrižja i Farga.

Navodno je dvojac bio na kućnoj zabavi u Sjevernoj Karolini, no kada je Millerova sestra odlučila da je dosta i da želi ići kući, UFC-ov borac je poludio.

Zahvaljujući stilskom minimalizmu uspijeva izbjeći pretencioznost izvedbe, budući da gledatelj odmah zapaža neskrivene utjecaje Millerova serijala, a film pritom održava narativni kontinuitet, cjelovitost i dojmljiv antiutopijski ugođaj.

Millerova drama izrazito je jednostavna u svojoj dramaturgiji, ali taj dojam njezine jednostavnosti vrlo brzo nestaje kad se kritičar suoči s Millerovim didaskalijama i drugim scenskim uputama, njenom dubokom strukturom, kada postane svjestan bogatog sloja neverbalnih uputa i, što je najvažnije, vrlo specifičnoga glazbenog dizajna ove drame.

Kao što je na glazbu, posve srašten s njezinim mijenama, reagirao Willy (Mustafa Nadarević), tako na nju nisu uspjeli dovoljno reagirati ostali likovi pa se upravo u toj sferi nazire jedna od bitnih otežnica ove predstave, a to je da ni redatelj niti ostatak ansambla, s izuzetkom Biffa (Mijo Jurišić) i to samo u izravnim ali ne i retrospektivnim prizorima, nisu uspjeli stvoriti jedinstveno čitanje Millerova teksta.

Millerova uvjerenost proizlazi dijelom iz nove studije gdje su nanovo analizirani rezultati eksperimenta o postojanju života koje su obavili NASA-ini Viking roboti na...

No, ono što je još zanimljivije jest Millerova izjava da će četvrti dio ujedno biti i prvi dio nove trilogije.

Osim toga, ako ponesem, pani Millerova bi tražila da sjedne do bakice ili Mace.

Millerova režija je ovaj put mlaka, fali joj uzbuđenja i brzog ritma iz prethodnika, a ništa svemu tome nije pomoglo ni to što mu je ko-redatelj bio George Ogilvie.

Prognoza je, kao ona Millerova u Rakovoj obratnici, loša.

Upravo s obzirom na mitski pristup arhetipu obitelji Millerova drama, koja se jednim dijelom naslanja na piščeva osobna iskustva s okrutnošću kapitalizma, također proizlazi iz kazališne tradicije u kojoj je dramatičar učio svoj zanat, u Ibsenovoj i Čehovljevoj školi, ali također i standardnih iskustava jidiš teatra u kojem je obitelj postavljena u samo središte dramatizacije pa se njezin mitski ustroj posve vjerno odrazio u konstrukciji Millerove drame.

Uopće nije iznenađujuće da jednostavna metoda poput Millerova proizvede jednostavne rezultate, ali još uvijek preostaje demonstrirati da takvi jednostavni procesi mogu stvoriti kompleksne stanične komponente i mehanizme.

Svestrani i talentirani filmaš bio je valjda najbolji mogući odabir za ekranizaciju odličnoga Millerova stripa koji je, za promjenu, inspiraciju crpio iz Los Angelesa, a ne Hell ' s Kitchena.

Najveći problem je u tome što Byrneova zapažanja i komentari naprosto nisu dovoljno duboki i prodorni, i što sve to skupa izgleda kao da je proizašlo iz vojnički poslušne glave Millerova pravog putnika [ 1 ], odnosno, iz pličine prozaičnih ambicija najobičnijeg turista.

Besson dosljedno slijedi brojne prepoznatljive sastavnice Millerova scenografskog pristupa (bodljikave žice, znakovi s mrtvačkim glavama, napuštene ruševine, totali nepregledne pustoši i automobilske olupine koje neodoljivo podsjećaju na »tvrđavu« u filmu Pobješnjeli Max 2: Cestovni ratnik), ali u znatno skromnijoj materijalnoj izvedbi.

Scenarij filma također zajednički potpisuju Rodriguez i Miller (kojemu ovo za razliku od redateljskog debuta, nije prvi put da piše za film, Miller je naime supotpisnik scenarija za drugog i trećeg " Robocopa ") a ista se zasniva na tri priče/epizode Millerova serijala: " Sin City ", " That Yellow Bastard ", " The Babe Wore Red ".

Supermanu iz Millerova stripa odgovara dr. Manhattan iz Mooreova: obojica su bića nadljudskih moći (prvi je s drugog planeta, drugi svoje moći zahvaljuje slučajnoj izloženosti sub-atomskom eksperimentu) koji su pristali surađivati s vladom i djelovati pod njezinom jurisdikcijom (dr. Manhattan čak je Nixonovoj administraciji omogućio pobjedu u Vijetnamu, što radnju Mooreova stripa smješta u alternativnu povijest).

Barton Fink nalazi se u kreativnoj blokadi (baš kao i Coeni koji su navodno film snimili u svojoj nimalo kreativnoj kaljuži tijekom dovršavanja Millerova raskrižja) u Hollywoodu 1941. godine.

Timesonline najavljuje novu knjigu Britanca Christophera Bigsbyja, jedine osobe koja je za Millerova života imala pristup njegovim radovima.

Millerova je stranka pobijedila na parlamentarnim izborima 2001, ali tako đ er je njegovo premijerstvo bilo vrlo nespretno.

Millerova ambicija bila je plastično prikazati proces umjetnikova manipuliranja zbiljom koja je za određenu vrstu umjetnika tek potrošni materijal za gradnju posvećena umjetničkog hrama, jer na oltar umjetnosti kao kategorije najvišeg reda, a pogotovo samog umjetnika kao ingenioznog tvorca, dopušteno je prinijeti sve svu bol, tajne i sam život stvarnih pojedinaca.

Cijeli svijet nabijen je surovim tučama, seksom, ubojstvima, sakaćenjem i perverzijama, a Millerova sklonost pričama koje ocrtavaju tamnu stranu današnjeg pokvarenog društva baš u Sin Cityju dolazi do punog izražaja.

Millerova dosljedno razrađena i režijski vrhunski izvedena priča o gubitku ljudskosti u surovoj bliskoj budućnosti, koja je polučila također izvrstan nastavak i nešto slabiji završni dio trilogije, utjecala je na mnoge redatelje.