zanimljiva rečenica, zar ne? sama po sebi kontradiktorna, no kad opet pogledaš i zaustaviš se nad njom na trenutak duljim od sekunde, izgleda savršeno normalna. neću sada o pojmu normalnosti jer o tome mogu raspredati cijelu noć i, logikom murphyjevog zakona, sve će otići u klinac i nestati u bespućima interneta... postoje oni ljudi koji, bez obzira što više ne postoje ili što više jednostavno nisu prisutni u našim životima, ostavljaju trag. nasreću ili nažalost, imam oči i uši, te ponekad vidim i čujem ono što ne želim. al šta sad. tako valjda mora bit ', kako je znala reći moja nonica. prije nego je otišla u vječna lovišta. a o tragovima... ne mislim sada na gorak okus u ustima, ne, sperma nije gorka (barem koliko se sjećam iz davnih dana). ne govorim ni o izdrkotinama po trbuhu ni maničnom traženju ručnika nakon 5 - minutnog " divljeg, neobuzdanog i maratonskog " seksa. oh, gimme a break. govorim o nekim sitnicama, o postavljanju šalica za kafe, o načinu pripremanja salate, o zdravoj percepciji međuljudskih odnosa unutar kruga ljudi s kojima se svakodnevno susrećeš - bile one u poslovnom ili privatnom okružju. govorim o svim onim dobrim stvarima koje su nam te neke osobe pokazale, ukazale na potrebu pridavanja pažnje... ne smatram se lošom osobom. zadnjih par dana sam se igrom slučaja našla u takvim situacijama gdje sam se morala zauzeti za sebe jer se neko imbecilno stvorenje usudilo napadati moj integritet i pravo na slobodu govora. savjest imam i mirna je. recimo da je tako; nisam si još oprostila što nisam ponijela onu mačkicu sa sobom no... mace ne smiju u bolnice. ispravak - neke smiju, neke ne. eto što je diskriminacija isto tako, smatram da sam iskrena. barem do onog - što ne znaš, to ne može povrijediti. možda sam ponekad trebala reći sve, al šta sad. mea culpa. pravedna? to volim reći da jesam. ne da sam fer, jer to bi bilo " koliko tebi toliko i meni, bez obzira na zasluge ". ja važem zasluge. itekako ih važem, mjerkam i procjenjujem. kritički pogled i analitički mozak u kombinaciji sa kreativnošću mogu učiniti čuda. premda, to se ponekad toliko zakomplicira do neprepoznatljivosti i počne izgledati kao... ovaj post, naprimjer. da možete mijenjati povijest, da li biste mijenjali neke svoje postupke i odluke? ja... e sada. ne znam. rekla bih da se ne bih upustila u onu zajednicu, koju se još naziva bračnom; no onda ne bi bilo princeze. možda i bi, who knows, ali ne bi bila ovakva kakva je sad - savršena. ponovila bih sve, osim što bih neke pojedince preskočila, izbrisala, kako iz memorije tako i sa lica zemlje. heh.. rekla sam da sam pravedna, no nisam milosrdna. sadista u meni živi i hrani se svakim danom malim dozama krva, znoja i suza koje su u uzročno-posljedičnoj vezi sa mojim - rukama?.. a sad ono bitno. treba mi session. hitno. sada i odmah gorenavedeni krv, znoj i suze u velikoj mjeri poželjni. uvući se u latex-leather čuda i sa cropom u ruci učiti stvora ponašanju. pravilnom ponašanju i disciplini. red, rad i disciplina...... zainteresirani neka potraže mail skriven negdje na blogu. oni lijeni nek se jave tamo gdje znaju gdje me mogu naći. u bespućima interneta. u realnosti ovog svijeta................ reci mi ono što želim čuti.

Već ih dugo mjerkam jer su puni puncati sastojaka koje obožavam, ali stalno su mi izmicali jer nikako nisam imala pri ruci amonijak za kolače (amonijev hidrogenkarbonat/licitarski kvasac), a nekako mi se činilo da nije to to ako baš ne pokušam s amonijakom.

Kada odem u dućan pojma nemam na kojoj polici je mlijeko, ali zato vina gledam, mjerkam, tu i tamo kupim.

I ja gledam tuđe pa ih komentiram, mjerkam, ocjenjujem...

U posljednje vrijeme mjerkam poeziju Jamesa Fentona.

Naziv je totalno pogođen za mene, jer ga već neko vrijeme mjerkam.

Pa ga onako odmjeravam, mjerkam, sad mu se divim, sad ga kudim.

Gledam, mjerkam, razmišljam i ne mogu odoljeti ⠀ mahune.

Mjerkam jednu obučenu u crne traperice i zelenu košulju, kosa joj crna, vrlo kratko podrezana, oči krupne i radoznalo pilje u mene.

Dok je mjerkam i pitam se da li joj pristupiti, što ona očigledno očekuje, tijelo joj to govori, pozivajući osmjeh, misli mi blude prema telefonskim govornicama, udaljene samo oko dvadeset metara: lokal je ogroman i ima čak pet barova u obliku potkovice.

I, tako, dok ja mjerkam voćke u vrtu i biram koju ću posjeći kako bih napravio držalicu za motiku, pokušajmo svi doprinijeti Nacionalnom programu amandmanima i alternativama: umjesto da se Hrvatska pridrži Europskoj uniji, razmotrimo mogućnost da se Europska unija pridruži Hrvatskoj.

To je bilo jedino što mi je kod nje nedostajalo jer je mene već bila snažno spopala želja za nasljednicima, toliko jako da sam se zaticao kako mjerkam mlade djevojke i čeznutljivo zamišljam kako bi bilo lijepo da su mi kćerke.

Ove kolačiće mjerkam još od davne 2008. godine.

Sad sam već u dnevnom boravku, slušam muziku, pijuckam kavu, mjerkam i farbam i baš mi fino.... ali na 7... da zovem nekog?

Osjetim bol malo ponad želuca ili u želucu, ni sam ne znam, i ta me bol potakne da skočim na svoj skuter, sav već uništen i bez kočnica kad ću ga više dati popraviti? te da besciljno tumaram i mjerkam cure koje susrećem kako bih znao da nisam sam.

Upravo mjerkam iznutra keramičku izvana čeličnu Silit tavu (ali je jedna tava blizu 1000 kn).

Sad sam se nasla kako mjerkam i odmjeravam full gaucho uniformu skupa s leprsavim gacama i ogromnim ponchom.

oh.... vidim, objavljena je i naša prva zajednička fotografija: http://img230.imageshack.us/img230/4093/dsc02014hn1.jpg vidi se da se ludo zabavljam i usput mu mjerkam dupe.

Dotle Lo slika, a ja sjedam s Asahijem kraj te male lutkice, mjerkam je i pijem pivo na vrhu planine - neponovljiv osjećaj.

' Cijelo vrijeme mjerkam ove implantate koje imaju na stolu.

I sve mjerkam onu zimsku jaknu i grijuću klimu (koju još uvijek nemamo).

... sretno vam valentinovo.. naravno, onima kojima to nešto znači. osobno, v-day je tek komercijalna izmišljotina pokvarenih kapitalista koji su se usudili iskorištavati najjednostavniju i najplemenitiju emociju - ljubav i na njoj zaraditi novac. gomile novca. i povrh svega toga, zaljubljeni nisu pri zdravoj pameti, dok im u tijelu vlada hormonski kaos - nema ravnoteže. ako nema ravnoteže onda nema ni zdravog racionalnog i logičkog razmišljanja... ja sam ga, začudo, uspjela izbjeći. i drago mi je zbog toga. ne zbog toga jer sam i inače škrte prirode pa dobijem ospice pri pomisli na kupovinu neke ružičaste gluposti - već zato jer nema onih cmakanja i šta ja znam čega već. da, bilo bi lijepo da je tu netko, no što sada.. nije i neće ni biti. pomirila sam se na neki način sa tom činjenicom i c ' est la vie. život ide dalje i vrijeme liječi sve rane. to su nam omiljene izreke dok tješimo neku nam dragu osobu... dok je na sebe to teže primijeniti. pa naravno, najlakše je drugome govoriti što da čini.... zadnji postovi su mi bili drugačiji. neki znaju o čemu se radi, neki ne znaju... u svakom slučaju, mjerkam novi accesoire. novi ponytail buttpl i uzde. zaželjela sam se igrica, onih malih humiliatrix igrica. sa puno podrugljivog smijeha i veselog cupkanja po mekanom trbuščiću smiješnog stvora sa velikim ponytail buttplom zarobljenim u svom anusu. dolaze topliji dani pa ću se aktivirati po lokalnim parkićima. heh... zanimljivo je to.. šetati u kaputu a ispod njega full latex ili leather te pokoji bič, crop, snake... you can run, but you cannot hide. zapravo, želim se osjećati kao.. ne znam. neko superiorno, nadnaravno biće. entitet bez formalnog oblika. iced peach lips. poznato, zar ne?

Sat i pol ' kasnije, sjedeći u hodniku na rubu suza dok mi se preko jezika bezglasno valjaju uvrede zbog kojih bi bog u nekim drevnijim vremenima zasuo vatrom i sumporom pokoji grad a zatim poslao skakavce na okolnu zemlju (al ' jebiga, ni bogu se ne da zajebavati s nama više), ispod oka mjerkam pištolj na boku pravosudnog policajca i žalim što sam premlad da se mogu vaditi na napad PTSP-a pa da umilnim glasom na point blank range tražim obrazac od četiri jebene kokoši koje sat i pol ' turpijaju nokte uz kavicu i domaćica kekse pod izgovorom gableca (do you feel lucky, punk?), ali, k vragu, baš taj dan morao sam ponijeti i zdrav razum sa sobom.

Škicam prema zapadu, mjerkam koliko se rumeni nebo ne bih li usporedio službenu prognozu s našom, balkonskom.

Od onda dobro mjerkam koga ću pustiti u avliju - kaže baba Anka.

Mjerkam kakva im je obala, ima li lučica usput, kakvo je more...

Ali strpljivo grabim pedalj po pedalj i krajičkom oka mjerkam planinčugu koju valja prejašiti.

Svako malo zastajkujem, razmišljam, mjerkam, procjenjujem sve s ciljem da zadržim kontrolu.

Hehe, a ja vas gledam preko ograde iz Madjarije.Samo vas mjerkam. prikaži cijeli komentar

a jednom sam radila pokus: D baš da vidim kako se muškarci snalaze sa druge strane dobacivanja. no dobro, nisam dobacivala, nego buljila, odmjeravala i skidala pogledom muškarce koji su prelazili preko pješačkog ispred mog auta. i mogu vam reći da njih 6 od 10 kad su skužili koliko napadno buljim i kako ih mjerkam su se počeli crveniti, gledati na drugu stranu, i vidjelo se da im je nelagodno. 2 su mi vratili buljenje uz znakoviti osmjeh, a 2 nisu ni skužili da ih mjerkam.