hrvatska nema industrijske proizvodnje jer je, po nalogu MMFa, WTOa, Svjetske banke i EUa otvorila granice moćnoj stranoj konkurenciji koja je domaću pomela. jaka valuta ju na stranim tržištima čini nekonkuretnom. slabljenje valute, međutim, ne dolazi u obzir zbog količine vanjskog duga koji se otplaćuje u dolarima i eurima, pa bi svako slabljenje povećalo kunski protuiznos. a to bi potencijalno značilo npr da mnogi ljudi koji danas otplaćuju stambene kredite ne bi više bili u mogućnosti otplaćivati mjesečne obroke i ostali bi bez stanova. pošto je takvih mnogo, neminovno bi uslijedio kolpas cijena nekretnina, a u situaciji u kojoj stranci imaju pravo kupovanja nekretnina u hrvatskoj, to znači da cijelu državu mogu kupiti za sitne pare. upravo to se dogodilo s ekonomijama azijskih tigrova nakon krize ' 97/' 98 - strane kompanije pokupovale su sve za sitniš, diktirajući pritom uvjete preuzimanja i podijelivši milijune otkaza. sav dosadašnji gospodarski rast hrvatske temelji se na potrošnji, od toga velikim dijelom potrošnji na dug. kad se dosegne gornja granica zaduženosti po glavi stanovnika koju strane banke drže prihvatljivim rizikom, i potrošački krediti će stati, a time i rast.