Navodi se ime partizana Ive Vejvode i piše o njihovim zločinima nad svećenicima tadašnje Riječko-senjsko-modruške biskupije.

Pavao Bedenik, svećenik je senjsko-modruške biskupije.

Na tom je tragu i biskup Ježić osnovao Senjsko sjemenište i filozofsko-teološko učilište radi jače evangelizacije Senjske i Modruške biskupije.

Turska vojska 1493. nekoliko mjeseci prije Krbavske katastrofe porušila je sve modruške crkve.

Bogoslovna škola i bogoslovno sjemenište osnovani su 1806. te djelovali do 1919. i nakon toga još u periodu od 1932. do 1940., kao glavni odgojno-obrazovni zavod Senjsko-modruške biskupije.

Biskup Mile Bogovi? iznio je statisti? ke podatke o broju sve? enika Senjsko-modruške biskupije i Rije? ko-senjske nadbiskupije od 1878. do 2000., te istaknuo kako su oni najvažniji plod bogoslovije u Senju i Rijeci.

Stolna crkva krbavske i modruške biskupije bijaše crkva sv. Marije, ka se je zvala prvo sveti Marko. 5) Od ostalih crkava hvali se u ono doba crkva sv. duha, izpod koje bijaše trg.

Luketić te podsjetio da se na blagdan sv. Marka, zaštitnika drevne Modruške biskupije tradicionalno blagoslivljalo polje.

Shematizam biskupija senjske i modruške iz 1827. još kao župnu crkvu navodi crkvu Male Gospe, tj. današnje Svetište.

Hrvoja Salopeka, autora poznate knjige Stari rodovi ogulinsko-modruške udoline, koji smatra da bi se tako toplo pisan prilog jednog potomka hrvatske iseljenice u USA trebao naći i na stranicama Matice, časopisa Hrvatske matice iseljenika.

Simbol mora i Velebita iz donjeg dijela knjige povezan je sa simbolima svetaca, Sv. Jurja, Sv. Nikole, Sv. Marka, Sv. Jakova, i s Navještenjem Blažene Djevice Marije na gornjem dijelu, kao simbolima povijesnih biskupija: Senjske, Otočke, Modruške, Krbavske i današnje Gospićko-senjske.

Razvoj grada bilježi se tek nakon izgradnje željzničke pruge Zagreb-Rijeka tijekom druge polovice 19. stoljeća, kada se u Ogulinu nalazilo i sjedište Modruške županije.

Prije dva stoljeća u Senju su započeli dugogodišnje djelovanje bogoslovna škola i bogoslovno sjemenište (1806. - 1919.; 1932. - 1940.) kao glavni odgojno-obrazovni zavod Senjsko-modruške biskupije.

Prostor Krbave u kanonskim vizitacijama Modruške (Krbavske biskupije) u 18 stoljeću naslov je izlaganja Šime Dema i Maje Matasović.

Znanstvena djelatnost veoma je šarolika, ali ipak se mogu izdvojiti tri područja kojima je on posvetio najviše pažnje: odnosi s pravoslavnom Crkvom, povijest biskupija Senjske i Modruške ili Krbavske (napose onog dijela koji je ušao u sa stav Gospićko-senjske biskupije) i hrvatski glagolizam (hrvatska glagoljska kultura).

Do turskih provala granice Bosiljevačkog vlastelinstva, kojem je pripadalo i Lešće, bile su ujedno međa između Zagrebačke županije i biskupije i Modruške županije i biskupije.

Vjerojatno 1529. godine, tj. nakon smrti Bernardina Frankopana, feudalnoga patrona i mecene Modruške ili krbavske biskupije, tadašnji riječki kapetan Nikola Jurišić, Senjanin i glagoljaš tradicijom podupire prognanika-biskupa modruškoga ili krbavskoga Šimuna Kožičića Benju koji je neko vrijeme bio i upravitelj senjske biskupije u njegovome radu: obrani hrvatskoga narodnoga bića, teritorija i europskoga društva zasnovana na kršćanskome univerzalizmu i zajedništvu.

Nakon tragične bitke na Krbavskom polju 1493. modruški je biskup Kristof Dubrovčanin, zajedno s kaptolom, preselio u Novi Vinodolski, a uskoro je zbog siromaštva i blizine Senja Sveta Stolica počela povjeravati upravu Modruške biskupije biskupu u Senju; od 1630. te su biskupije crkvenom uredbom sjedinjene u osobi jednog biskupa.

Desno na slici su ostaci crkve Sv. Duha, a lijevo prema sjeverozapadu na udaljenosti oko 300 m vide se ostaci modruške gradine Tržan.

Ovogodišnja proslava bit će u znaku spomena stare Modruške biskupije i 10. godišnjice Gospićko-senjske biskupije.

Do 1154. nalazi se u sastavu Modruške županije unutar Krčke biskupije.

Prema prvom pisanom dokumentu ovaj kraj 1449. postaje feudalni posjed Stjepana Frankopana Ozaljskog.U Urbaru modruškom iz 1486. spominje se Saborsko uz prikaz još 32 naselja modruške županije.

Hrvoje Salopek (rođ. 1960.), izvršni urednik časopisa Matica i djelatnik Hrvatske matice iseljenika već je izdao knjigu slične tematike 1999. godine (Stari rodovi Ogulinsko-modruške udoline), a nova knjiga Ogulinsko-modruški rodovi nastavak je njegovog dugogodišnjeg bavljenja rodoslovljem šireg ogulinskog kraja.

Predsjednik Katedre čakavskog sabora Modruše Zvonko Trdić održao je zatim predavanje O ulozi Modruša i Modruške biskupije u prvoj tiskanoj knjizi na slavenskom području i o ulozi biskupa Nikole Modruškoga u stvaranju Vatikanske biblioteke " ovdje ispod donosimo ga u većem dijelu:

Umro je u Zagrebu, 8. travnja 1915. Nakon odlaska Feliksa Suka u mirovinu (1891.), predavanja i vodstvo Katedre za moralnu teologiju preuzima profesor JOSIP MODRIĆ, svećenik Senjsko-modruške biskupije.

Pod otočku biskupiju i dio modruške.

Pored ličke reljefne zavale i podplješivičkog pojasa na sjeverostoku, lički regionalni identitet djelomično se proširio i na područje izvan prostornog obuhvata Ličko-krbavske županije, na podkapelski prostor sjeverno od hrpta Kapele koji je bio ustrojen u sastavu Riječko-modruške županije.

»Meni to ne treba, ali želim promicati modruške ljepote«, kaže Trdić.

U prvom djelu pisao je na hrvatskom jeziku o Francuskoj revoluciji i Napoleonu, a u drugom djelu, pisanom latinskim, iznio je povijest Senjske i Modruške ili Krbavske biskupije.

Hrvoje Salopek održao je predavanje s temom " Kako je nastala knjiga o starim rodovima ogulinsko-modruške udoline ".