Da sam barem obukla nešto drugo... malo mi je hladno po leđima, neki hladan vjetar počeo je puhati s večeri... ova haljina preprozračna je... ali znam da je izraz mog lica ono što privlači pažnju... na licu vidi mi se da ne pripadam ovdje u ovaj orijentalni svijet... ovaj grad propao je, nije ono čega se sjećam... dugo već ovdje stojim, sat, dva, možda tri... možda svega petnaest minuta... ne čekam ni autobus ni vlak... iako se motam tu, među čekaocima... povlačim po metalnim klupama... naslonjena na ogradu... čekam nešto... nekog... tko možda neće doći... da li ovaj trenutak izgubljenosti u vremenu i prostoru uopće pripada mom životu... nekako nedostojanstven... u tom nepoznatom kvartu gdje trešte narodnjaci iz svakog kafića... kao da sanjam... to je ustvari tržnica... pogledam malo bolje, vidim dućane koji su zatvoreni ovaj čas... prošetat ću malo... javni wc, dobro će mi doći... ali zaključan je... ipak tu je žena koja naplaćuje ulaznice... to je dobar znak javni wc koji se održava, čisti... ipak ovaj zahod nije baš pojam za čistoću... ali nemam izbora, trpjeti ne mogu... uredila sam se malo, umila, našminkala... žena nestrpljivo otvara vrata... predugo je zadržavam... ali svejedno mi je... platila sam za ovaj luksuz tekuće vode... vratit ću se gore... tramvaj je upravo na stanici, stajat će tu neko vrijeme dok se ne uskladi s redom vožnje... ako sjednem u taj tramvaj doći ću lako do svog auta... to je utješno... uvijek mogu otići... imam taj izbor... ali biram da ne odem... jer ako sad odem neću se više vratiti... pričekat ću još malo... koliko ću još čekati?