Osim što, sukladno svojim pisalačkim standardima, nastojim paziti da iz ovog pera ne izađe išta nevjerodostojno (a izađe, i to me ubi, na sedmo čitanje uočim poneko nesuglasje napisanog i dogođenog pa se ugrizem za usnu), osim dakle toga što nemam monopol nad istinom i žrtva sam subjektivnosti, osim daklem svega toga, neoboriva kao brdo što popodne baca hladnu sjenu na livadu u podnožju jest činjenica da i zato što On čita ovo, ja njega ne spominjem lahko... e to je vidiš, donekle moj strah... jerbo Čovjek more dobit ', rećemo, nervozu od čitanja, nervozu želuca, nervozu noktiju na nogama, štajaznam čega nervozu jer kad ustanovi da pišem o njemu, može projicirati neko svoje loše raspoloženje ili slutnju ili brigu na pretpostavljen sadržaj teksta... a ustvari najbolja stvar s njim i stvarno to cijenim i ni zere ne želim dovesti u pitanje ili ugroziti jest izostanak bilokakve nervoze... sedativ, terapija... ponekad ustvari i zaspem... ako ćemo pravo... od pretjeranog mira... ustvari, nije to baš ono o čemu želim pisati... pokušavam reći, a nije lako jer ne želim da bude banalno al ' ni pretenciozno, da je moja mozgovna kaša kao uzrok nemoći da se usredotočim na teme djelomično i rezultat učestalih fizičkih ataka narečenog na moje meke dijelove... a opet, ajd ' razgraniči, gdje završava fizički atak a da se ne dotakne duševnog, tko to točno zna... i jel ' tog ima uopće... pa i kad je posrijedi go ' kurvanluk, (nije mindža od sapuna, al ' nije ni duša od automobilskih guma, reć ' će pjesnik)... ovo što napisah je više kao neki trag onog što zapravo htjedoh pisati...