Kad u epilogu doznamo da je Viktoriji naknadno oduzet stan te da s djecom u još gorim uvjetima živi kod prijatelja, č emerna slika života ne samo u provinciji današnje Latvije postaje još tjeskobnija i mra č nija.

Magelliju nije dovoljno mra č no što je drama napu č ena mrtvim likovima, njih treba još i skinuti.

Soba je bila mra č na; o č ekivao sam telefonski poziv, ali ništa; glas koji mi se obra ć ao s drugoga dijela svijeta bio je sladak.

O tome svjedo č i i ova Gogoljeva opaska: Kada sam Puškinu po č eo č itati prva poglavlja Mrtvih duša [... ], Puškin, koji se uvijek smijao za mojega č itanja (ta on je bio velik poklonik smijeha), postajao je sve mra č niji i mra č niji, a napokon se sasvim smra č io.

Primjerice, dora đ enosti i milozvu č nosti mnogih vrhunskih pjesnikinjinih soneta s jedne strane, ili snažne ikonoklasti č ne geste jetkoga sarkazma s olakšanim, ali zato izravnijim stihom s druge strane; nadalje, zaigrane maštovitosti pjesništva posve ć ena djeci ili mra č ne, sugestivne apokaliptike u svojevrsnoj zadušnici za Europu u pjesmi Oda za transeuropsku željeznicu.

Opatijskim paktom od 31. prosinca 1920. formalno završava ta mra č na epizoda.

Ta mitska zemlja Dalmacija, kako ju je imenovao Henry Miller u Rakovoj obratnici, nije prostor idili č noga, ona je prostor mra č noga i krvavoga.

Dioklecijanovi podrumi, koji su ono najljepše što je ostalo od Pala č e, izgleda da su tunelima bili spojeni sa Solinom. [ ] Tunel je gra đ evni oblik koji najpotpunije predstavlja Split, koji kao da nikada ne izlazi na svjetlo dana i ne oformljuje se. Posve je to č no da na prosceniju Splita i kad ga napu č e ezopovska lica ili povorke vladara i kraljeva, njegovi toposi č uvaju arhetipski potencijal mra č nih anti č kih podruma i zavjeru dviju šutljivih sfingi na Perestilu koje svaku suvremenost č itaju kao privremenost.

Premda je rije č o mra č nim vizijama budu ć nosti, sva tri autora, kombiniraju ć i postupke trivijalne i visoke književnosti, fabule prepune iznenadnih obrata, dinami č ne akcije i sukoba oboga ć uju i komponentama satire i na ironiji zasnovana, kriti č ki intonirana humora.

Osim na razini tematike i pripovjedne tehnike, autori č ina se maštovitost odražava i u diskurzivnoj kombinatorici (ve ć i dio rukopisa pisan je diskursom bliskim bajci, kao ironi č an kontrapunkt mra č noj postkataklizmi č noj stvarnosti koju predo č uje, ali tekst autorica garnira i kvaziznanstvenim i poetskim dionicama te burleskno-vodviljskim, na apsurdu zbog me đ usobna nerazumijevanja sugovornika temeljenim dijalozima), dok njezina inovativnost vrhunac doseže na jezi č noj razini.

Zbog toga je unato č primamljivu modernisti č kom ikonografskom marketinškom celofanu, u nizu predavanja-konferencija, ciklusu jugofilmova i neoavangardisti č kih umjetni č kih performansa, na kraju ostao vidljiv supstrat Konstantinovi ć eva duha palanke, jer iako su protagonisti festivala pokušali imati globalne odjeke i sugovornike poput Chomskoga, oni ne mogu izi ć i iz mitskog i ideološkog duha palanke, dok one sa suprotnim politi č kim stajalištima vide kao izdajice ili pak kao mra č ne desni č are koje ne treba ni poslušati.

Tako bi poraženi Krleža svršio kao groteskno tragi č an lik da nije bilo a capella izvo đ enih me đ imurskih pjesama Josipe Lisac koje su podcrtavale mra č nu atmosferu scene i najdublje ulazile u nutrinu psihe tako dramatizirana Krleže.

Shakespeareova mra č na i krvava tragedija pro č itana je kao ljubavna pri č a, a postavljena kao spektakularna inscenacija života kojim upravljaju misti č ne sile utjelovljene trima vješticama.

Uz etni č ku, prisutna je i konfesionalna bastardizacija, jer se Katoli č ka crkva i op ć enito sve religije proglašavaju Âťostacima mra č ne prošlostiÂŤ i Âťretrogradnim snagamaÂŤ.

Mra č na strana velikih gostovanja

Ako Hrvatska s dužnim pijetetom, č asno i akribi č no istražuje i komemorira mra č nu zbilju Jasenovca 1941 1945, tko ć e, pitamo se, do kraja istražiti, obznaniti i doli č no obilježiti užas Jasenovca 1945 1947?

Autor toga teksta uspostavlja bitnu opreku između fašizma (koji pojmovno uključuje nacizam) i komunizma: dok je komunizam u svome racionalizmu upravo proizvod prosvjetiteljstva, makar kao njegova mra č na strana, fašizam je njegova negacija; dok komunizam teži ekonomskoj i socijalnoj revoluciji, fašizam ekonomsku i socijalnu sferu ostavlja netaknutima te teži kulturalnom i moralnom prevratu; naposljetku, dok u komunizmu dolazi do razilaženja ideologije i prakse, fašizam je, naprotiv, precizna provedba svoje ideologije.

Iako opisuje mra č no i ozbiljno razdoblje č ileanske povijesti, tekst je nudi svojevrsnu pozitivnu filozofiju koja prikriva umiranje autorove nade u slobodu izražavanja.

Tri č ina doga đ aju se u razli č itim vremenima: 1967, 1990. i 2011, i dok su prva dva napisana gotovo kao sit-com, s duhovitim replikama, tre ć i je znatno mra č niji i govori o posljedicama odnosa koji se razvijao č etiri desetlje ć a.

Ne bih rekao da me osobito privla č i mra č no nali č je zagreba č koga svagdana, ve ć da su se u Zagreba č kim pri č ama stvari jednostavno tako posložile.

Pozoj drijema, drijema i č eka da ga nahuškamo jedni na druge, a kada se probudi iz mra č ne špilje u koju smo ga privremeno stjerali, tada imamo ratove, pokolje, koji se u ovim prostorima javljaju svakih tridesetak godina.

Ipak, za Žižeka su Božje enigme mra č nije i otužnije od Jobovih.

Glave na koljenima, a zašto bi se mijenjalo kad je tako dobro, dobre stvari ne treba mijenjati, one loše baš bi trebalo, promatram u daljini, na prvi, nakon mnogih mra č nih, sun č an dan - horizont.

Pitanje je stoga, ako Matica hrvatska, kao jedna od najja č ih udruga u našoj zemlji, nije u mogu ć nosti do ć i do oduzete imovine za vrijeme represivnoga režima, kako bi onda daleko slabije pravne osobe mogle iza ć i iz mra č ne ostavštine komunizma?

Smisao je takvih akumuliranih detalja ne da stvore iluziju života kao svojevrsna amalgama dobrih i loših trenutaka, iluziju koja bi sugerirala da u ljudskom životu osim mra č nih strana ima i ponešto ohrabruju ć e, nego da svoju (samo) negativnu energiju, dakle hiperboliziranu, usmjere prema č itatelju i izbace ga iz stanja ravnodušnosti, situacije da nikog nije briga.

Kona č ni je cilj i samo se u tom kontekstu može razumjeti kao književno legitimno autorovo ustrajavanje na mra č nim slikama svakodnevice da se u č itatelja probudi osje ć aj za pravdu, za razlikovanje dobra i zla, za razumijevanje.

Prvu skupinu sa č injavaju tekstovi mra č ne, kafkijanske atmosfere i tjeskobna ugo đ aja, s likovima koji se č esto zatje č u u nadrealnim, neobjašnjivim situacijama, otu đ eni i lišeni interakcije s drugim ljudima.

Nikada se niste nadali da bi mogli posrnuti i pokazati svoje mra č ne strane?

Primijetim, umjesto zmije, kako tako opuštene ruke, bezbrižno prelomljene, nemarno odba č ene, nalikuju bijelom kredom iscrtanom obrisu bezživotnog tijela u nekoj zaba č enoj, mra č noj uli č ici.

An đ elovu igru Zafón piše u maniri goti č kog romana; radnju tako đ er pokre ć e knjiga koja protagonistu mijenja život, a koju on piše po narudžbi, no naru č itelj je u ovome slu č aju faustovski, mra č ni lik tajanstvenog izdava č a.