Nije ona na to rekla ništa, obukla je sve svoje na sebe, i otišla zagrlivši uštap zlatni, osjećajući se najusamljenije dotad, preko svih tih kontinenata i ovjenčanih strana svijeta kojima ju je grlio.

Lindine usne su bile najusamljenije i najmekše koje sam ikada poljubio.

U najvećoj gradskoj knjižnici najvećeg grada na svijetu na najudaljenijoj polici najudaljenije sobe stajale su najusamljenije knjige.

To je najusamljenije mjesto koje postoji mjesto na kojem sam bio odvojen od Boga.

To je najusamljenije mjesto koje postoji mjesto na kojem sam bio odvojen od Boga.

Najusamljenije se osjećam kada sam okružen gomilom ljudi.

Da predstoje najveći poslovni izazovi, najkraći rokovi ikad, i duugo, predugo najusamljenije vrijeme u kojem neću imati nikoga, baš nikoga

Malo nakon toga izgradila je bolnicu, primila u nju bolesne i invalide i posluživala za svojim stolom najbjednije i najusamljenije.

Svaki predmet od Jupitera do najusamljenije čestice u svemiru, do anđela u svakom trenutku ovisi u svojem postojanju o Božjem činu uzdržavanja.

" U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumomije razvaline. "

I gledati ih milosrdno, s ljubavlju, s beskrajnom njeznoscu, osobito najusamljenije, prezrene, izrabljivane. (...) Hvala, Majko Sveta, za ovu Tvoju poruku nade.

Podsjećaju me na moje najusamljenije dane ".

Najgore u svemu je što se najusamljenije osjećam među ljudima.

Najusamljenije dijete na svijetu, nije znao kako se nositi s tolikom količinom kajanja.

Čak i najusamljenije vrste sisavaca udružuju se barem dvaput tijekom života.

" Najljepše žene najnesigurnije su i najusamljenije, a te im probleme stvara dilema istinitosti laskanja, nepovjerenje prema partnerima te činjenica da njihov glavni životni kapital, fizički izgled, s godinama postaje sve manje atraktivan, osnovni je zaključak 20 - godišnjeg istraživanja profesora Petra Turčinovića.

Ni onda kad se napiješ i osjetiš neku nostalgiju za njim ili se osjećaš najusamljenije na svijetu

Što učiniti kada imaš osjećaj da si najusamljenije biće na svijetu kojemu nije suđeno da voli i da bude voljeno već da mu je sudbina namjenila vječnost u ulozi tuđeg ramena za plakanje?

Moj život povezan uz sve ovo... ta tri kvarta (svi spomenuti u knjizi) zapadnog dijela lipog nam grada... Sa Svetog Duha gdje sam jedva preživjela donesena sam u Bolničku, carsku ulicu mog kvarta.Mama je živjela ovdje još od faksa, kad je došla u Zg.Ali, tata iako su bili u braku, odbijao je doć živjet tu jer se nije mogao odvojit od moje bake (al redovito je dolazio). Nikad to nisam shvaćala, ne shvaćam to ni dan danas... al uvijek su punice krive pa... Unatoč tome, imala sam lijepo djetinjstvo, parkić do zgrade, hrpu klinaca iz susjednih zgrada, ljeta s oba roditelja... onda se ujak odlučio doselit tu iz Njemačke pa smo stara i ja otišle u Podsused starom i baki.Tamo su me upisali u (najljepši) vrtić u kojem je sve zapravo ostalo.Moj najljepši dio djetinjstva koji se nikada neće promjeniti.Odnos između stare i bake se pogoršao, a pošto je stari više bio uz majku nego uz mamu (kako bi frend rekao-VELIKA GREŠKA) sve je otišlo... k vragu... pa i taj moj kasni upis u šk, sa 7 i pol... 1. razred sam upisala u Podsusedu i sjećam je se kao najgore god. u mom životu.Dijete koje nije sretno a premalo je da nešto poduzme.Stara je odlučila otići nakon svega i našla je stančić u Gajnicama do nebodera.Taj kvart nikad nisam voljela, pa zahvaljujem nebesima što je našla novi, i to opet u Stenjevcu al s najljepše moguće strane (Putine su uvijek bile mjesto gdje bi ostala da sam mogla birati). Tu sam došla u 2. raz., u školu na čijem sam se igralištu uvijek igrala ko klinka.Sve mi je tada bilo čudno.Bilo je to napokon mirnije vrijeme, vrijeme moje velike samostalnosti.Bila sam najstarija u razredu ali nije to ono što me tada činilo zrelijom od drugih, već ono što sam prošla.I onda je našla stan s druge strane kvarta, preko pruge, ovaj put ga je kupila (još sam danas uvjerena da je to zbog ove proklete gimnazije koja mi je doslovce preblizu.ko da je znala da će me uspjeti nagovoriti). Tu sam se osjećala najusamljenije nego ikad.Kvart pun mladih parova s klincima (još je i dan danas takav: D) al srećom, da nema jedne kuće tu u blizini (znat će ona na kog mislim) ne znam kako bi preživjela ovdje.danas sam još uvijek tu, nedostaju mi svi oni klinci s druge strane, ona ogromna livada, al jbga, već sam " velika " (sad će se neki smijat jer će odmah zabrijat da sam na visinu pomislila) i dovoljna mi je moja soba i neke osobe u blizini bez kojih ponekad ne mogu. (Još se uvijek tješim da ću s 18 odletit nekamo, brzo će to, jel Mirko?). Prošla sam kroz 3 susjedna kvarta i ponovno sam ovdje, iako sam tu promjenila 3 boravišta (koja grozna riječ). Meni je bitno da se nisam previše udaljila, kao i nekima iz HP-a koji su rekli da bi zauvijek ostali na ovim prostorima, jer zapad je zapad..

I to je zapravo paradoks cijele situacije, kada, da tako kazemo odbacene, napustene osobe nekoga najvise trebaju, tada su najcesce i najusamljenije