zapustila sam svoj blog.. na žalost.. a nekada davno, kada sam počela pisati on je bio nešto što smo on i ja zvali " moj njegov blog ".. tu je bilo svega, naše ljubavi na pretek pjesmuljaka namjenjenih njemu, nama, sreći.. najviše je bilo onih sitnih pjesmica o nedostajanju jer nije bio uz mene onoliko koliko smo htjeli.. tko bi rekao da će se na kraju ovaj blog pretvoriti u jednu tužnu ljubavnu priču u nedostajanje do te mjere da sama pomisao na to boli.. odjednom se ulovim, dok čitam stare postove kako samoj sebi govorim da to nije moj život da sve ovo danas nije moj naćin.. ali ustvari je.. ovo je moj naćin, jedini moguć mada ne i ispravan.. ne mogu zaboraviti, ne mogu prestati voljeti samo zato što netko kaže da moram.. da život ne ide dalje dok ja stojim u prošlosti.. ali prošlost je i moja budućnost.. jer bez moje prošlosti, ja ne bih znala kako dalje.. živim svaki moj dan kako najbolje znam i umijem.. živim ga ispunjenog, imam obitelj, prijatelje, poznanike, i slućajne prolaznike sve ja to imam.. i smijem se.. svaki dan se smijem.. i plačem.. ali sada sve rjeđe.. a život.. on ide, meni jednako brzo kao i vama....