Tko su ti ljudi?... dosta je teško doći do ljudi koji zapravo tvrde da imaju tu mogućnost... jer često znanstvenici traže te ljude da ih ispituju i onda " dokažu " da nemaju te sposobnosti... trenutno stvarno ne mogu naći ljude na netu (mislim na imena) ali znam da sam ih vidio negdje... kad ih nađem, postam...;) Kako trenirati telekinezu?... najčešće se ljudima preporuča da telekinez upočnu trenirati sa PSI WHEEL... ovaj mali papirnati oblik se stavi u posudu napinjem sa vodom... te se pokuša mislima pomaknuti ga... to je relativno lagano za napraviti, pa se preporuča početnicima... cijeli postupak je na ovoj adresi Telekinesis manual... jedino što ne piše tamo jst kako napraviti taj PSI WHEEL... našao sam neke slike, nadam se da će vam pomoći... tokom postupka, možda ćete osjetiti neke trnce koji vam prolaze kroz ruke i tijelo... kaoda osjećate kako vam krv teče venama, sve brže, toplinu... moguće je da vam se ruka naglo pokrene ili počne micati... sve su to dobri znakovi... još jedan link PSI WHEEL...

Kog se vraga napinjem oko šećera, kad mi smeđi ne može dati ništa doli iluziju da okolo šećem zdraviji i da će ova kožna vreća ispunjena kostima i mesom potrajati dulje.

Kao da sam baš ja skupio u žuljave dlanove sve pljuske ovoga svijeta pa mi lice bridi crvenilom kajanja ubijajući mi ponos radosna življenja I kao da sam svu bol i gorčinu života skupio sebi u napuklu nutrinu I meljem je iglicama stjena želeći je izbaciti kroz grlo što žarom peče Ali mi dođe tek do vrha jezika i vrati se nazad goreći plamenom iznutra Koliko god želio uživati jednostavnost svog postojanja let međ ' pticama Netko uporno kreše im poletna krila škarama zavisti i ljute pakosti Ubijaju mi sunce zakljanjajući ga za tmurne teške crne neprobojne oblake Vješaju čaroliju duge na suhe grane drvoreda bez korijenja i klice Ne daju licu užitka pa skupljaju ljetnu toplu kišu u poderane džepove Zarobili su začarane zvijezde kradući ih očima kapcima zatvaraju Rijeke su brzacima oduzele kapljice pa sad suze ledeno negdje iza oblaka Čekajući sunce da ih otopi i spusti na uveli cvijet negdje u prašnjavoj pustinji Umom napinjem kožu ne bi li pukla kako bi se iz nje izvukao golim mesom Tako bi i crvenilo šamara skinuo sa sebe i ostavio negdje uz prašnjavi put Pomirisao bih kaktus i vratio nejgovu cvijetu sve iglice iz moje bolne šupljine Oči bi poklonio nebu neka mojim suzama napravi put zrakama sunca Ispod tog svjetla znam da bih te vidio uvjeren sam da postojiš negdje skrivena U klupku skupljena čekajući znak svjetlosti kapan mojim tugaljivim očima Udahnuo bih tada punim plućima sve moguće mrzle oluje i sjeverne vjetrove Zgazio bi tabanom zdrobio sve te nevjere i blatne izopačene spodobe Što sunce uskratiše mom oku i svjetlo što ugasiše i tebe što u tamu zarobiše Ma u dlanu bi to sve šakom smrvio poveo te za ruku dolinom mira odveo Gori u meni puca iznutra vene lomi a obraz mi crveni sramom ćutnosti Čekajući svjetlo sunca topline sanjam te ispisujući perom stihove.

nije pitanje što može biti gore, nego što može biti bolje od toga:))) nije valjda da su batina ili ispiranje mozga lifestyleom jedine alternative za ženu? postoji valjda neki treći put?:))) evo moja našla štihanje po cvijeću kad dođe rano u sedam navečer doma s posla, veli da je ništa toliko ne opušta (narafski, ja sam tu da napinjem, a ne da opuštam, n est-ce pas?) u mom se pak slučaju ispiranje vrši parama od piletine, tikvica ili patlidžana koje dotle moram klinčadiji skuhat:))) ali fala Bogu, dovoljno da me ne obzme neki drugi, navlakuša lifestyle (piva, nogomet, džepni biljar) šta ti je uberhaupt lifestyle, za šparhetom ti otkrivenje dođe za trideset sekundi, osobito kad mali taliban u pet popodne zaurla: ja sam gladan a vješta kombinacija sujete, neimaštine i petarpanovštine ne da mi da okrenem halopizzu čini mi se da je sličnu problematiku svojedobno odlično opisao Predin sa otprilike bolj star, bolj nor, jakna, rutka, čopek in motor; bolj star bolj nor, bungee, rafting, judo in skirol pozdrav

Napinjem sve snage da ono što budu rekli ne bude samo zvuk na dnu bačve, nego nešto razumljivo u kaosu u mojoj glavi.

Najveću bol osjećam dok se okrećem s jedne na drugu stranu u krevetu i ne mogu se okrenuti bez držanja rukama za uzglavlje kreveta da ne napinjem mišiće u struku.

Napinjem se, zatvaram oči strepeći da ću puknuti između nogu i prosuti sadržaj svoje muškosti po tim lijepim kockama redovno metenim i pranim

Smirujem se nekako na površini, gledam bateriju da li radi, napinjem pušku na prvi zub.

Nekako ne brinem jer znam da je sve dobro: vode me babica i doktorica ja tiskam savršeno svjesna svega oko sebe, napinjem trbušne mišiće odozgo prema dolje sve bez truda.

Napinjem pušku i kreà ¦ em lagano prema mjestu gdje sam ih ponovo vidio.

Dražen se toću na žolo, a ju napinjem uši.

Napinjem luk i ispuštam jednu, dvije, tri strijele u praznu metu.

Dižem glavu s uzglavlja, napinjem sluh.

ugodno tajanstvo vecernja mistika ko sumu sto dise napinjem dusu

Napinjem svoje uši put Istoka i Zapada, prema Sjeveru i Jugu, ne bih li zacuo pjesme ljubavi i prijateljstva koje se uzdizu na sastancima vjernika.

Izletavam na neko kamenje, napinjem jedro, dižem boom... MINUTA DO STARTA

Napinjem pušku, ispuštam zrak iz odijela i kreà ¦ em u akciju.

Napinjem se i šaljem joj ljubav.

Coriolan: 19. prosinac 2011. u 9:40 u ovom sam komentaru dobila odgovor o razgovjetnosti Nadežde Čačinović, stvarno se koji puta napinjem iz petnih žila da bih ju razumjela što govori za razliku od mladog Raspudića, koji je perfektan

odjednom sve nestalo je, rukama trgam zavjesu da ih jasnije čujem, riječi dopiru riječi što mi srce probadaju, napinjem se trgam sve jače, da načujem što iza skriva se, jer istina toliko bolna ne može da bude

Tišina je gluha i nijema, ali iznad nje ima još nečeg, pjesma u visinama, i naprežem se i napinjem da je čujem, ali tišina ostaje neumoljiva i drži me u svom užasnom zagrljaju koji miriše na smrt.

Vršcima prstiju milovao sam joj leđa, polako, kao da prstima napinjem žice harfe.

Mokri sam pločnik i klicanje Ja sam svakodnevno padanje s oblaka Urasli nokat u bolno meso Žuljam se Smijem se Žica sam, žlica i preoksid, vodikov Budha mi spava na dlanu neboderi voze slalom Djevojko, kažem sebi Djevojko, ti si ukupnost kabela koji u svakom trenu mogu pregoriti Djevojko, sa zidova padaju boje, a ti ih ližeš kao da padaju atomske bombe Skuhala sam čaj, i kukuljice isto, napinjem se u luku djevojko, kažem sebi ti ne znaš da si i jedno, i drugo i treće, jer nikad nisi samo jedno.

Napinjem se da ga čujem koliko veza i promet dozvoljavaju, i razlučujem slijedeće: kružni tok, na kojem skrećemo desno, a onda opet desno.

Se napinjem da videti bi mogel kak to.

Razmaci su na njima nešto previsoki za moje noge, ali se držim čvrsto rukama; mučim se i napinjem; dižem se polagano.

Trudim se, napinjem, al ' mi ne ide.

Naložio sam vatru sa kojom imam iskustva, prikupljam suho lišće za ležaj, i napinjem šatorska krila ispod kojih se uvlačim u smrdljivu Savinu vreću za spavanje koju sam mu maznuo prilikom bijega iz vodenice

Napinjem se da uz prugu primjetim spomenik začetniku jednog novog napretka, čuvenom Panteliji Topaloviću ili barem razvaline preduzeća Dugo Konačište, ali umjesto toga uz prugu zinula ogromna izvitoperena kućerina, potpuno pokrivena puzavcem i opkoljena dvometarskim korovom s prozorima bez stakla koji strše u tom zlosutnom zelenilu poput dvije mračne rupe.

Ja nisam osjećala da napinjem mišiće, niti otpor, samo vruć vjetar iznutra koji die mene i njih.