Tako, eto ne napisah ni pjesmu a, bogami, ni neku suvislu o društvenim događanjima.

Namjerno napisah njihovoj jer to jesu (trebala bi biti) njihova djeca.

Sinoć nisam mogla zaspati pa se razmišljam tako davnih događaja djetinstva.. Negdje 1992 godine u vrijeme Uskrsa i počinjao je rat na područima gdje sam prije živjela.Iako su svakodnevno padale granate ili nadlijetali nas neprijateljski zrakoplovi ipak smo u svojoj dječijoj naravi bili naivni i dobronamjerni.Iako su nam roditelji branili da komuniciramo sa vojnicima a bili su to dečki iz Osijeka, Vukovara i Slavonskog Broda, za mene i moju sestru bili su fascinantni, a i mi smo njima.vjerojatno jer su ti mladići ostavili svoju djecu po područjima Lijepe naše a došli su se boriti u nepoznate krajeve.Kako je bio rat i nije bilo električne energije a u mjestu gdje smo živjeli svi su već prije pobjegli mi nismo imali kuda pa smo ostali i živjeli neku ratnu svakodnevnicu.Tako bi vojska vraćajući se sa straže ili položaja prolazila pored naše kuće u oklopnim vozilims nosili su puške i odijela a za mene su to bili junaci, koje smo mi uvijek dobronamjerno zvali na ručak ili kavu jer kako napisah prije nije bilo struje i tata je rekao mami neka kuha sve što ima i neka ljudi jedu jer su gladni i da vojnička hrana nije ukusna.Uglavnom slušala sam razgovore odraslih i kako je tata govorio mami sve dok vojska tu i ne povlači se neka ostane tu jer nemamo kamo i da će sve biti dobro.Sjećam se jednog vojnika iz Vukovara zvao se Željko bio je 2 x ranjen i svejedno je bio u vojsci.Donio je mojoj majci košulju vojničku da mu prišije neke značke i taj dan bio slobodan.Idući dan tata došao i rekao da je ubijen tj poginuo je.. Svi smo plakali.. Bili su to dani vjere da će sve biti dobro i da neće biti rata iako je vojska bila tu.. Naposlijetku područje gdje smo živjeli agresor je okupirao 22.7.1992. a samo dan prije smo napustili mjesto.. čekajući u koloni na mostu na Savi kod Slavonskog Broda da prijeđemo granicu i na kraju smo prešli na kompi u Svilaju.. Sjećam se da me hrvatski vojnik nosiocijelim putem jer nisam mogla hodati i bila sam jako gladna i dao mi je svoj neki keks koji jeo.. Iako su drugi ljudi plakali naša mama nikada nije plakala iako nismo imali novaca niti kamo nije plakala rekla je samo sestri da ju drži za ruku i da pazi na mene.. Sve u svemu za mene su naši hrvatski vojnici zauvijek ostali junaci.. Ponos Hrvatske, naša prošlost koji su svojim životima zapisali povijest našeg naroda i žalosno je da se ne smije reći da su srbi izvršili agresiju nego se traži diplomatski izraz pobunjeni Srbi, kako god, dok se strvarala država nije bilo važno ništa a sada se gleda sve.. Pravo rata i mira nije isto.. i ne može biti a tko to nije preživio ne može o tome govoriti

Prvo, matematiku napisah tako katastrofalno (da se poslužim originalnim prilogom koji je upotrijebio moj ćaća kad je prekopo inernet i tri sela uokolo tražeći rezultate tog kolokvija, koje je i našao, naravno, jebem ja profesoru strinu...) da moram ponovo upisati kolegij dogodine.

Dosadilo mi je više tupiti vam u tintare da bi jedan učinak bio da je referendum važeći ako za glasuje natpolovična (zadnji put napisah dvotrećinska) većina upisanih birača, a drugi, pokvareni, kad je važeći ako za glasuje natpolovična većina izašlih birača.

Sunčala se, kao što napisah na nekoj temi već, gola, sama i sa prijateljima, muškim i ženskim.

Vidi tebe... jel ja tebi napisah da se ostaviš gluparija i da pustiš policiji da odradi svoj posao, a ti pripeo meni dojkazat da je ona luda - a sad me uvjeravaš da sam i ja luda jer ne vjerujem tebi?

Ne razumijem kako kao žena (prvo napisah " odrasla žena ", ali izbrisah, ti definitivno moraš još odrasti i naučiti cijeniti i sebe i druge) uopće pristaješ na takvo nešto.

OK nema, problema, napisah odgovore na zadana pitanja (sve je išlo emajlom).

Ovo što napisah nema veze sa znanošću već osobnim osjećajem.

Nakon što napisah 14 kartica bilješki koje ne vriede ni pišiva boba o neliepim Nelipićima, Čačvini, Cetinskoj i Imotskoj krajini u 13., 14. i 15. st. kivno i frustrirano što se to ne da suvislo razpekljat u razumnom roku i razumnom količinom teksta, ne briga me taman da je Schweinsteiger, a ne Standelpergher, kad se tako sam/a (na) penali, a onu ljetopisnu lektoricu ne samo da ne mogu dobavit, nego joj se ni imena ne mogu više sitit.

Ako su gluposti nisu samo katoličke već i pravoslavne i muslimanske jer kao što napisah komunistima je religija bila jedan od većih neprijatelja pa su se obračunali i s pravoslavnim i muslimanskim svećenstvom.

Kao što nekidan napisah, kad vojska nema posla, onda radi gluposti.

Umjesto molitve i upaljene svijeće pred grobom 212 godina staroga hrastova doma napisah ove uspomene.

ova priča već dugo godina nekako tinja u meni i nisam siguran hoću li je uspjeti ispričati, a ujedno je vazana za gokone, odnosno volio bi da me shvati zašto sam napisao ono što već napisah na njenom blogu.... i da raščistim s tim da nisam njoj odnosno tebi nešto prigovarao.....

Prijatelju dragi, koga bi to oblatila istinita činjenica i gdje to napisah da je čovjek bio nepošten i nemoralan?

Napisah tad pet ili šest pjesama, simbolično je bilo da sam cijelo vrijeme više razmišljao o glazbi nego o stihu (ali Frenki tako djeluje), kad je Boško rekao:

Jer Šima je, kako na početku napisah, širom otvorena pjesmarica.

Kao da smo sami (a možda i jesmo), kao da nas nitko ne razumije (a možda je to i istina), kao da smo bačeni (napisah takvo što davno, u srednjoj školi i ljudi se primiše za glavu što mi je) na pozornicu života gdje moramo odigrati svoju ulogu, a poslije će nas baciti na neku hrpu zajedno sa svim istrošenim lutkama koje su svoje odigrale (zvuči nihilistički, znam).

@Frank, ajoj, već me hvata krivnja ljubav napisah malim slovom, a to je Njegovo vlastito ime Htio sam reći da je On Ljubav, a Ona nekad govori više kad šuti Znaš onu: Bog Riječju stvara, a šutnjom nadograđuje

Ili kako to na prethodnoj temi napisah: kasno Mile na prosvjede stiže.

Neznam @andjelko što sam insinuirao.Jednostavno, to što napisah proizlazi iz moga shvaćanja uvodnog članka kojeg ti napisa.Možda sam nešto krivo shvatio.U tom slučaju je korektno navesti što smatraš mojom insinuacijom.Time se ne bavim.

No, kao što napisah svaka ptica svome jatu leti.

Napisah u prošlom tekstu, a sada je taj tjedan, bolje rečeno ta noć.

vidim da su se našli dušobrižnici koje boli istina i s jebenuim palcem doljeprikrivaaju i sakrivaju svoj smrad sve što napisah vam je istina pa oni su dovoljno pokvareni da uvoze i več gotovo prerađeno mlijeko od nekog tamo i to sračunato da ga tu plasiraju vi živite u nekoj drugoj galaksiji moji ljudi briga njih sve za vas samo lova i čista zarada a istina je dok se nekom smrkne ili ti propadne drugom svane pa tako i u ovom slučaju boli ih štom li reče onaj jedan kojem pokriste komentar da seljaci truju i nek si svojoj dijeci daju ti si čoviječe jedna velika naivčina pa i on je isto tako pio to mlijeko kao i ja i nije imo pojma što li su mu skuhaali budi siguran na krive si lupio to si trebo postaviti dukatu i drugima koji trebaju imati službe za kontrolu i svi su čutili ništa se nevidi vani je mrak dok nije puklo pa sad vade mast i štite svoje dupe toluiko su kvarni da bi ti i to što ti napisah mogli napraviti što li je tim megalomanima uzmimo primijer dogovorit se s tamo nekim proizvođačem u sloveniji da im dopelja u zagreb svaki dan 100 tisuča litara mlijeka ako li treba i imaju oba koristi financijske stavit če i da je tu proizvedeno nemaš ti pojma što se radi za lovu tako vam je to u lijepoj našoj a i okolo

Svojedobno napisah članak o benefitima kampova za djecu, možeš ga još pronaći ovdje: http://www.diabetes.hr/index.php?novosti_id=13.

Prije godinu dana i nešto dana napisah ovu priču koju je Miljenko Jergović uvrstio među Najbolje hrvatske priče 2006. I jedno i drugo-radi podsjećanja i sjećanja (Dakle: opetovano)

Kao što već napisah, ne zanima me prodaja, ali imam matematički mozak pa me intrigira...

Napisah jednom zgodom priču o svom ranjavanju, u stvari spojio sam tri priče u jednu i dobio Bosanski lonac: Povratak iz mrtivh.

Inače, da ponovim što napisah gore: rasprava je teoretska, jer nakon 18 godina nema nijednog popisa " žbira ", odnosno suradnika tajnih službi, u čiju bi se pouzdanost moglo povjerovati, koji bi bio temelj za " lustraciju ".