iako je moj kulturoloski stav izrazito liberalan, u skladu sa njegovim nacelima prihvacam demokratsku cinjenicu da svatko od nas ima pravo na svoj vlastiti stav i nije mi na kraj pameti izrugivati se necijem, drugacijem stavu:) hlad, kad se zakonski trebaju definirati neke stvari, vecina od nas (i zakonodavci) polazi od nekih idealnih okvira, pa tako i obitelj najcesce zamisljamo kao sretnu zajednicu skladnog bracnog para i njihove potpuno zasticene i sretne djece. medjutim, kad uzmemo statisticke podatke o broju rastavljenih parova, porodica sa samohranim majkama, obitelji u kojima se zlostavljaju zene i djeca, podatke o alkoholizmu i narkomaniji u obitelji, te svakodnevnom stresu i nervozi koje sa posla popodne uredno donosimo u obitelj, vrlo brzo nam se taj idealni okvir porodice raspadne poput mjehura od sapunice. nedavno sam raspravljao sa osobom koja je iz religioznih pobuda protiv bilo kakve medicinski potpomognute oplodnje, jer polazi od toga da je radjanje djece stvar bozanske odluke, a ne stvar medicine i njene pomoci onima kojima je bog iz svojih pobuda uskratio roditeljstvo. ne moram spominjati da je ta osoba visoko obrazovana i to u podrucju medicinske znanosti. na moj komentar da prihvacam i takav stav, ali da se sa njim ne slazem, upitao sam ga zasto se on ipak odlucio za medicinu, kad se upravo medicina sa svojim postupcima ljecenja bolesti (opcenito) sustavno mijesa u tu " bozju volju ", koja bi i kod obicne tuberkuloze ili upale pluca po toj " bozjoj volji " sigurno zavrsavala sa smrcu, da nije te medicine? hlad, pozicija u kojoj nam je bozjom voljom, ili prirodom, omoguceno da imamo vlastitu djecu sigurno nije pozicija u kojoj se trebamo lisiti svake empatije prema onima koji nisu imali tu srecu da bez pomoci medicine dobiju vlastitu djecu, jer iz zivotnog iskustva znam da se takav rigidni stav potpuno mijenja kad nam vlastita djeca ne mogu " prirodno " roditi nase unuke.