Uprkos rafiniranim dežurnim zgražateljima, koji ne daju protiv nesvodive i totalne umjetničke slobode, koji i najmanju natruhu potrebe za moralom ili etikom u tome kontekstu proglašavaju stupidnom ideološkom zaslijepljenosti, koji pojam duševnosti s gađenjem odbacuju kao puki diletantizam, ja ipak smatram da se unutar ukupna korpusa umjetnosti, primjerice književnosti, može i smije jasno odvojiti ona koja iznutra ispunjuje čovjekovu dušu (a pod njom svakako ne mislim na autore poput Grahama Greena), koja ga nadahnjuje prema Ljubavi, od one koja tek vrsno i majstorski, ali gmazovski amoralno skenira probleme i ponore života.