Mislim, nije da vas navlačim naslovom da se upustite u čitanje ove moje najsvježije umotvorine manifestirane u pisanom obliku pomoću digitalnih dijelova nekog tehničkog proizvoda koji međusobno komuniciraju elektronski, jer bi to bilo baš jadno.

Taj ' korak ' mi je postao toliko udomaćen da i kad navlačim čarape prvo stavim desnu naprijed

Do tog trenutka nisam ni znao da uvijek, baš svako jutro prvo navlačim čarapu na lijevu, pa tek onda na desnu nogu

Sjedam za tipkovnicu i olovku uzimam u ruke kao da navlačim boksačke rukavice i udaram u vreću.

Na sebe navlačim dugački, crni, vuneni kaput.

Iskačem gol iz toplog kreveta u hladnoću, prozor mi je širom otvoren, pa se brzo navlačim crnu trenirku: jutro je kao stvoreno za trčanje i ne namjeravam propustiti taj užitak.

Nisam lijena za pisat nego umjesto da krenem odmah čim me misao opali po sivim ćelijama, ja to razvlačim po glavi od nemila do Predraga, dodajem i oduzimam, cifram i navlačim.

- Jebi ga - kažem glasno i navlačim ponovo tenisicu na bolno stopalo, svjestan kako čitav dan odlazi u vražju mater i možda bi bilo bolje da ni nisam jutros ni ustao iz kreveta, već čitav dan proveo u njemu, žaleći za onim lijepim danima punim snage, koji su sada iza mene.

Volim onaj trenutak kad skidam ozbiljan izraz lica i bacam sako negdje na sofu a na sebe navlačim kožnu jaknu.

Frka, strka, spremanje četkam zube jednom rukom, drugom navlačim čizme, šminkam se u pauzi, oblačim se u međuvremenu, kaput, torba, ključevi i evo me sjedim u uredu brzinom munje.

Navlačim vestu, oblačim kaput, šal, stavljam kapu, pogledam nisam li što ostavio, uzimam torbu u koju sam prethodno spremio knjigu, i odlazim.

Ne bi da ispadne da navijam i navlačim vodu na njihov mlin, al da ne bude sve tolko negativno - Bosna i nije neki pravni raj: D, pitanje je koliko se trudio naći posao dok je čekao da odleži 6 mjeseci.

E da, to je tako tužno: (... a i prigovaraju da ih navlačimo ovdje, a ja ih ne navlačim nego me beskrajno uveseljavaju svojim teorijama i izjavama: rofl:... znam, nije baš normalno: zubo: ali svi imamo svojih slabosti, mene eto zabavljaju srpski pajaci na forumu: s

Počinje i noćna kiša i ja navlačim nepromočive grijače na ruke (ipak sam ja malo stariji), a neki voze dalje bez rukava.

Bijesnim pokretima navlačim cipele i izlazim iz stana.

Sad pišući shvatih, ja imam samo svoj nivo, i onaj viši, nikad nisam ljude smatrala manjima od sebe (osim po visini), i jako mi je interesantno to da si lako navlačim komplekse manje vrijednosti a da nikada nisam imala onaj da možda u nečemu vrijedim više od nekog drugog, stavljajući prepotenciju na stranu.

Copy-paste slike na radnju, po putu navlačim na sebe i što nađem napipavanjem u mraku, opravdano sumnjam da je baš sve moje moje.

.. smislit ću način kako da ti odolim jer te ne privlačim, čemu da dušu svlačim i koješta oblačim kad si sam sebi dosta a ja ti, izgleda, nedovoljno privlačna možda i prosta, ma smislit ću način kako da čežnju ne navlačim, riječi neke izostavim pa na tebe, ne baš do kraja, al na pola zaboravim, tad moći ću da se otkvačim sebe lažnim iluzijama prestati da zavlačim, zezat se spontano sve bez straha hoće li se nasmijat il pobjeć put oblaka....

Kopam opkope, podižem suhozid, navlačim zavjese i ne puštam koga ne želim.

ima na par mjesta, gdje i Isus govori da je Ivan Ilija (ili tako nešto) i još dosta toga no ne bih htio da ispadne da sad navlačim vodu na svoj mlin

Automatizirano navlačim čizme, jakne, kapu, šal, ne zaboravljam ni dude na lancu, vadim kolica...

kemija koju dobivam već par mjeseci pojačala mi osjetilo njuha. moj nos radi životinjski. osjetim miris kiše, miris zemlje, miris svježeg kruha, što se jelo, tko se prao, a tko nije, kad se mačka pokenja ispod prozora, kad pop prdne u crkvi prek ceste... ja sve namirišem. dobro bi to bilo da su to mirisi, ali ali ubije me smrad umalo. ne mogu se u tramvaju vozit jer mi smrdi. ne mogu u liftu jer zaudara. onda navlačim majicu preko nosa. onda bleje šta glumim ninju. pa dođe dečko poslije posla pa mi smrdi. pa se nađem s frendicom, da mi pusu a smrdi. uđem u telefonsku govornicu, smrdi. uđem u parfumeriju, opet. odem na more, vjetar donosi. o muko moja.

Navlačim po tko zna koji put odjeću na sebe i u žurbi letim van iz stana uzimajući u trku novac za prvu jutarnju kavu vračajući se u taj bučni začarni krug.

Jedem, navlačim obleku na sebe i pravac Velika Gorica.

Hlače su mi spale ispod koljena, sapleću me; zastajem i navlačim ih zajedno s blatom, trunjem, nečim živim, sitnim, hrapavim.

Hlače mi spadaju, pridržavam ih rukom, ispuštam i ponovo navlačim.

U postelji sam.San neće na oči.Osjećam lagane trnce na koži, baš kao da je netko širom otvorio prozor pa je izvana ušetao hladan zrak.Brzim pokretima navlačim pokrivač na sebe.Osjećam njegovu hladnoću.

- Želim da se viđamo - reče Marisa oblačeći gaćice i gledajući me u oči, dok navlačim traperice.

pomoći nije bed, ali ona bi onda da ju obučem skroz. neko vrijeme se nije htjela/znala obuti uopće. pa dođemo u vrtić, a ja k ' o sluga njoj navlačim papuče i zakopčavam iako ona to sve može sama. još ni ne gura nogu i ne surađuje nego se samo omlohavi. jedno je pomoći - provuć glavu kroz ovratnik, okrenut na pravu stranu, navuć hulahopke, izvadit ruku iz rukava ako zapne kod skidanja, ali ne, neću ju oblačiti. jer ona to onda iskorištava.

ti si na tragu onoga što je meni najveći problem: uvijek tražim izvana nešto da me ispuni, potakne, vrati nešto što mi pripada. to je ta moja mana, iako sam u životu bila sama i snašla sam se. primjerice, kad sam išla na fakultet, u drugi grad, u kojem nikog ne poznam. imala sam tad dečka koji je htio da se vjenčamo i rekao mi da biram između njega (a ludo sam ga voljela) i fakulteta. izabrala sam fakultet i otišla. iako sam bila totalno mlada, hrabro sam se uhvatila s izazovima. dakle, nije da ja to ne mogu, nego mi je kroz život ta vjera u sebe iscurila i uporno mi treba taj netko izvana da mi to nadomjesti. no, pustimo to. što ću tebe s time daviti, to je posao za psihića.:) razum ne govori ništa sada. srce uplašeno kuca. sva sam se stisla. hvala bogu, lj ima razumijevanja, jako puno pričamo o svemu sada. stvarno mi daje vremena da odlučim, da vidim kako ću. a i on sam nekako treba vrijeme za sebe, da se umiri jer on je svoju ženu volio i sad je voli. nije otišao jer je ne voli nego zato jer je prevagnula njegova želja i ljubav za mnom. kaže mi da mene ta njegova odluka ne obvezuje, ali mene to itekako obvezuje. to je rezultat svega o čemu sam sanjala tri godine, što sam željela i što sam stotinu puta u sebi prevrtila. iako se u meni sad komeša cijela sila svega i svačega i sada sam stvarno, stvarno jako daleko od zdravog razuma, ali kad pogledam na kraj tog tunela, ja vidim svjetlost. i vidim ljubavnika. meni je jako žao zbog muža jer bilo je afekata, obično kad bi ja usijala atmosferu svojim reakcijama (i akcijama) i dok ga sad gledam i osjećam shvaćam da mi je do njega stalo. i od svih stvari u životu koje su se dogodile, bilo je više lijepih nego ružnih. i baš zato mi je ta odluka koma. zato jer mi je bad, bad, bad povrijediti muža, jer mi je bad, bad, bad povrijediti ljubavnika. a opet, kao što sam već rekla, bilo bi najispravnije u ovoj situaciji: 1. prestati zajebavati dobrog čovjeka koji me voli (muža). 2. stisnuti zube i muški reći ISTINU. 3. pretrpiti bol jer sama sam se u to dovela. 4. vratiti koju kilu jer trenutno sličim na kostur i polako me sve boli, jajnici, sise... izgleda da navlačim boleštinu na sebe.