Imala sam problema sa sobom, kada sam zatvorila svoj obrt i ostala u dugovima, imala sam toliki strah od zatvora, ali to je proslost, vratila sam sve dugove... i tek sada shvatila koliko sam bila glupa zbog tog straha.. jer ja sam vec cijeli zivot u zatvoru... stalno sam zivjela zatvorena u nekom stanu, godinama, nasmijao mi se sin prije neki dan kaze pa ti si u zatvoru toliko dugo da si odrobijala sve lose sto si napravila... smijem se kroz suze i sama sebi.... rijetko sma izlazila, rijetko nam je netko dolazio, najcesce sjedila sam sama, i najcesce pricala sama sa sobom... sada je to doslo kao zabrana nakon svega, i s time se ne mogu pomiriti... nema mi tko pomoci.... a svaki dan je kao godina.... svaka minuta traje duze od vjecnosti od pomisli da ne smijem... uzeto mi je ono jedino sto sam imala uzeta mi je sloboda... i s time se ne mogu pomiriti, to je jedino sto sam imala... gladovala sam cijeli zivot, oblacila stvari iz Caritasa, vecere u restoranu bile su moja masta, plesala sam u snovima, njezne rijeci bile su dio moje maste... ali sam imala pravo da disem, da se krecem, sada vise nema ni toga... sada imam za jesti, mogu si kupiti stvari, sada kada sam mislila da cu napraviti nesto od svoga zivota, kada cu zaplesati svoje snove sada mi je sve uzeto... cekala sam godinama ljubav, trazila njenost, lijepu rijec, one sitnice koje cine srecu, i nije nicega bilo, sada mi se namece, prijeti i ucijenjuje, sada se silom zeli promjeniti u jednom tjednu sve... mene ne ceka nitko, za mene nema strpljenja, za mene nema oprosta... pa onda samo da pitam moram li traziti dozvolu da si pronadjem mir? tko ima pravo na moj zivot? ako to pitam, zasto netko smije reci, ja? kako covjek moze imati pravo na neciji zivot? ja nikome nisam uzela slobodu, ja nikome nisam uzela godine zivote, ja nikome nisam nista zabranila.... tko moze i s kojim pravom to meni napraviti sada, a da nije Bog?