Nemam ništa protiv da se Bogdanovci priključe Vukovaru ako će grad od toga profitirati, ali onda pripojimo i opštine Borovo, Trpinju i Negoslavce - kaže Dejan Drakulić.

Nije ti palo napamet da čovjek nije napadao već se branio od oslobođenja koje je donosila JNA i srpske paravojne snage u Baranju, Dubrovnik, Knin, Petrinju, Kostajnicu, Mirkovce, Negoslavce, Trpinju, Lipovac, Apševce, Podgrađe, Nijemce, Ilok, Šarengrad, Lovas, Tovarnik i dr. sela u okolici.

Nakon nekoliko sati niški rezervisti dolaze u našu kuću i vrše pretres i pri tome saznajemo da su oca odveli na ispitivanje u Negoslavce i da će biti brzo vraćen. 15 - 20 rezervista pretražuju kuću govoreći da netko s naše kuće puca na njih i da su u blizini tijekom noći postavljene mine, te nas ispituju tko ih je postavio.

U jutarnjim satima sljedećeg dana ponovno dolazi 15 - 20 rezervista i žele nas odvesti u sabirni centar u Negoslavce.

Dolazimo u Negoslavce, pred kuću iz kojr izlaze ljudi u vojnim odorama (ne znam jesu li rezervisti ili JNA).

Voze nas kroz Negoslavce do druge kuće, izvode iz kamiona i govore da smo na sigurnom i da ćemo tu vidjeti i moga oca.

Dana 19. 11. 1991. poslijepodne dolazi u Negoslavce (noć sa 19. na 20. 11. obavlja se razvrstavanje), u Haagu i Beogradu bio je svjedok tužitelja za Ovčaru.

Stižu informacije kako u Berku ima dvoje poginulih i petero zarobljenih gardista koji su odvedeni u Negoslavce.

Nijedan povratnik nije se vratio u Bobotu i Negoslavce, odakle su 1991. godine bile prognane 33 osobe.

Oko 13:00 ili 14:00 sati, svi autobusi kreću iz kasarne JNA u pravcu Ovčare, putem prvo za Negoslavce, a onda smo skrenuli lijevo za Ovčaru.

Tako se u trpinjsku općinu od 330 prognanika vratilo 205, odnosno 62,1 posto, u općinu Borovo od 935 prognanika vratilo se 260, odnosno 27,5 posto, u općinu Markušicu od 133 prognanika vratila su se 74, odnoso 55,6 posto, a u Negoslavce od četvero prognanika nije se vratio nijedan.

U trenutku dok se nalazio na obuci, dana 19. listopada 1991. godine, tijekom noci, data je cijeloj brigadi uzbuna, nakon cega su ih potrpali u kamione i odvezli u selo Negoslavce nedaleko Vukovara.

Tu su se zadržali dan-dva, nakon cega su krenuli u napad na Vukovar, da bi za kratko vrijeme ušli u neko naselje gdje su se zadržali kratko, ali su svi pobjegli obzirom da su po tom terenu gdje su se nalazili padale granate, pa su se svi vratili u Negoslavce.

U Negoslavce je došao pukovnik Mile Mrkšic i naredio da ponovno moraju ici u osvajanje Vukovara.

Bile su to pješadijske borbe s pješadijskim naoružanjem, i tom prilikom je ranjen u predjelu desnog ramena, nakon cega je prebacen u selo Negoslavce, a potom je bio u nesvjesti, da bi k svijesti došao negdje nadomak Beograda buduci su ga iz Negoslavaca u Beograd na VMA prebacili helikopterom.

Dodaje, da kada su se povukli u selo Negoslavce, zna da je u smjeru Vukovara proša Novosadski korpus, a to je bila oklopno-mehanizirana brigada, a imali su tenkove T-84. Radilo se o ogromnoj koloni tih tenkova i transportnih vozila, ali se ne može izjasniti brojcano.

Kroz selo Negoslavce prošle su Šešeljeve paravojne formacije, te Ražnjatoviceve formacije, ali oni su otišli dublje prema Vukovaru i bili su u pješadiji.

Te dvije kolone Šešeljevaca i Arkanovaca osobno je vidio kada su prošli kroz selo Negoslavce, i oni su bili na tim linijama sve do pada Vukovara.

Dana 25. srpnja 1991. godine postala je v. d. ravnatelja MC Vukovar po odluci ministra za zdravstvo dr. Andrije Hebranga, i u tom svojstvu ostala je sve do pada grada Vukovara 18/19. studenoga 1991. godine kada je u vecernjim satima 19. studenoga 1991. godine bila uhicena u tom Medicinskom centru i odvedena u Negoslavce.

Zamolila je tako jednog oficira tzv. JNA koji je bio ispred Medicinskog centra i koji se pojavio 19. studenoga 1991. godine u 12,00 sati da je odveze u Negoslavce obzirom da je od njega dobila informaciju da su medunarodni promatraci trenutno u selu Negoslavci.

Prije odlaska zahtijevala je od njega da joj da garanciju za sigurnost ranjenika i osoblja bolnice što je isti i prihvatio, a nakon toga se uputila s prevoditeljem Zlatanom Voloderom i s tim oficirom tzv. JNA u selo Negoslavce.

U vecernjim satima, po nju je došao neki mladi kapetan tzv. JNA, kojem ne zna ime ni prezime, koji joj je rekao da ima nalog da je odveze u Negoslavce.

Tu vecer ostala je spavati u Negoslavcima po uputama Šljivancanina, mada je zahtijevala i tražila da ju se vrati natrag, no isti na to nije pristao, da bi tek ujutro bila prebacena ponovno u Medicinski centar i to negdje oko 06,00 sati skupa s Marinom Vidicem Bilim obzirom da su i njega dovezli u Negoslavce, ali ne skupa s njom.

Prilikom okupacije Vukovara 18.11.1991. godine zarobljen je i odveden najprije u Negoslavce, i to dva dana, a zatim u Sremsku Mitrovicu i potom u Beograd.

Pokušao je kontakt s dežurnim oficirom tzv. JNA, ali su ga udaljili iz bolnice i poslali u Negoslavce, tako da nije bio prisutan izvodenju ranjenika i bolesnika, medicinskog osoblja i civilnih osoba iz bolnice.

Iduceg dana došao je s oficirom tzv. JNA u bolnicu i u dvorištu bolnice vidio poredano medicinsko osoblje i dijelom u holu bolnice, a nakon toga su ga ponovno odveli u Negoslavce.

Tom prilikom vecina njih je ubijena na licu mjesta, jedan dio je zarobljen i odveden u vojarnu Vukovar, a potom u selo Negoslavce, da bi potom bili odvedeni u logore u Srbiji.

Nakon povratka u Negoslavce, u popodnevnim satima, dobio je informaciju da je na Ovčari nova grupa zarobljenika koju treba osigurati.

Kijanović je 19. studenoga 1991. godine došao u Negoslavce, gdje je Veselin Šljivančanin njemu i još nekim oficirima naredio da obave " trijažu ", to jest da odvoje starce, žene i djecu od vojno sposobnih građana Vukovara nakon što je pao grad.

U posljednjem 22. kolu 2 ŽNL nogometnog središta Vukovar, NK Lovas pobijedio je na domaćem terenu NK Negoslavce rezultatom 4:1. Tom pobjedom NK Lovas zauzeo je 4. mjesto s 38 bodova a ispredd njega su HNK Radnički (4 boda više), NK Sinđelić (7) i NK Sloga (10) (B).