Autoportret ne predstavlja, konvencionalno, (cijelo) lice kao reprezentativno mjesto prepoznavanja fizičkoga identiteta već ga razgrađuje na nekoliko izoliranih fragmenata oka, obrva, kože te zumira dalje marginalne točke tijela27 (koje možda objektivno to nisu, no njihova ih prezentacija čini takvima) â od posve neprepoznatljivih do ekstremno vidljivih, što u konačnici ne daje nikakvu cjelovitu sliku već niz nejasnih, manje jasnih i izrazito jasnih ploha čije su vizualne karakteristike proizvedene kombinacijom direct cinema stilom28 kamere iz ruke s makroâ zoom objektivom koji omogućava spomenuto Âť prodiranje u tkivoÂŤ (Benjamin, 1986: 142), odnosno povremeno čini preâ vidljivo prepoznatljivom teksturu kože.