Pomozi mi Da nestanem Zelim Da ne osjecam Milost

Previse me ljudi s kojima nemam nikakve veze zivciralo, a kad su me pocele zivcirat osobe koje su mi u RLu bitne shvatila sam da je najbezbolnije da sama nestanem, bar na neko vrijeme.

Jer nisam ga bez razloga tako nazvala, ostavljala sam ga par puta, plakao je molio, sjedio i satima pisao poruke i uvijek bi se pomirili, prijetio je da će ići mojoj mami ako nestanem, da će me tražiti, ali ne može ostaviti djecu...

Iako sam mlada mnogo sam u životu gubila.... mnogo sam gledala života prerano ugašenih.... i sada dok vama ovo pišem njihove mi slike prolaze kroz glavu.... svi ti prelijepi mladenački osmijesi.... kad bi ih samo još jednom vidila žive.... ponekad se pitam Bože zašto si ih uzeo pa bili su tako dobri.... imali su oni mnogo planova... ali odgovora nema.... valjda im je tako bilo zapisano.... ne siječam se njihove nijedne mane.... pamtim samo dobra dijela.... bili su tako dobri.... zato ih se često i sjećam.... puno dobrih stvari, puno dobrih djela.... želim svoj život učiniti onakvim kakav je njihov bio.... sa puno dobrih stvari, sa puno dobrih dijela.... da se i mene ljudi često sijećaju..... da kada nestanem zapravo zauvijek tu ostanem.....

Obuzeta nelagodom koju bi osjećala da sam bilo kojem gostu ovako banula u kupaonu, ispričam se, pružim ručnike sa željom da što prije nestanem.

Zato ne vjerujte atraktivnoj Renati Sopek ni kad vam gumu daruje, a ako više ne bude mojih članaka i nestanem u gustoj magli, znat ćete zašto.

Nedavno, u razdoblju između pripreme objeda i pretvorbe obitelji u zadovoljno društvo, sin me je gromoglasno upitao ima li išta smisla jer će i sutra biti gladan i prljav, a brine se što će učiniti ukoliko nestanem?

Možda, ako budem pisao dovoljno dosadne stvari, nestanem s naslovnice altogether?

A ako ipak nestanem hraneći golubove, nadam se da će negdje, u nečijem žurnalu, ostati bar pitanje tko su svi ti ljudi na fotografijama?

Poželeo sam da pobegnem od celog sveta i nestanem u njima.

donese mi ju dan kasnije, u istoj vreći, samo savršenu posloženu (ja sam ju onako bezveze nagurala i zgužvala); jedino nije popeglana, ali to ću ionako ja jer od svih kućanskih poslova moj tata jedino nikad nije peglao. sad bih trebala reći da volim peglanje, al ne, ne volim ga. peglam od svoje 14 godine i nisam pronašla ništa zabavno ili nadahnjujuće u tome u proteklih 9 godina. radim to jer moram i jer mrzim kad mi je odjeća izgužvana. nema nikakvog inspirativnog govora iza toga, žao mi je. općenito, užasno je malo stvari u mom životu u kojima stvarno uživam. čak i neobaveznu interakciju s ljudima često doživljavam kao teret; ali ipak odem na jebenu kavu jer znam da moram i jer sam svjesna da moju potrebu za izolacijom malotko može razumijeti. (opet, nekad nestanem na par tjedana ili mjeseci pa povrijedim neke ljude i žao mi je)

Tad me već ozbiljno uhvatio strah, jer situacija nije dozvoljavala da samo tako nestanem.

Koja banka bi dala takav kredit da ja tamo dignem (i nestanem s lovom)...

Da ja parkiram svoje vozilo s 4 upaljena žmigavca nasred ceste i nestanem na neko vrijeme, ili bi došao pauk, ili bih dobila kaznu.

Za svoju predsmrt, prisan mladosti/što je odavno na izmaku jer je jedina postojanje/nemam drugog mauzoleja koji ne bi morao biti tuđi/Uzimam te jer ne čekam da me pokopaju/moja smrt je k meni i samo od mene/a to oni ne mogu i stoga ih optužujem tijelom/koje i tako moraju vratiti/Ja sam moja bitnost/A to što ne mogu podnijeti u njoj samoj/I sve njeno nije moja krivnja ni zasluga/Nestanem li potpuno ili nestanem/ne treba da me itko prisjećanjem dozivlje/to može biti samo krađa/koju nisam u stanju pravodobno prezreti// Nitko ne bi smio iskapati mrtve/Jer možda jesu samo zato da ih nemamo// Ali tko mari za to kad je otimanje/izjednačeno s oslobađanjem/Svatko ulazi u svačiji vrt smrti/Crkvu na vrhu brijega odavno porušiše/(kako bi je lakše mimoišli)/Oltari otetih drumova pred koljenima noći bježe// Nitko ne bi smio iskapati mrtve/Nitko i nizašto// S korijenjem muka u dubokom dnu/može li prolistati govor na stablu tišine/kad ga nemam reći jer sam mrtvac/koji je izgubio smrt pa još traži ukopište/za utjehu samo za smijan plač/što se rasuo preko obraza ko pijesak/jer sam tučen obručima smijeha slijepljen sapunicom veselja/a čitavo vrijeme sam gledao kako suze teku/ispod steznika života i svi su hodali koje sam stekao/a nitko nije držao bol duboko na dlanu:/svi su ga bacali u košare za otpatke/i hodali dalje// A kad su stali/Bili su Nigdje// I onda naume iskopati zaboravljene mrtve/Da bi nešto započeli// Ja sam vikao: Nitko ne bi smio.../NITKO NE BI SMIO iskapati mrtvace// Ali tada izgubih glas/(po njihovoj zapovijedi valjda)/i sada šutim jauk// No on je sam (neotet) i mogu da ga nastavim// Zato kažem: Ne dirajte moja mirna groblja/jer kamo ću s tolikim smetovima kostura/kojima me opterećujete:/ako sam oslobođen vas/onda sam to sobom učinio/i nije istina da sam to mogao dovesti do potpunosti/jer kad sam dobio krv kojom ste se nastavili/obojih je sobom nije mi bilo moguće/kada je toliko tekla u vama zamijeniti je svojom// I tako ostah sputan vašom sličnošću, a sam// Može li se više plakati s licem na licu zemlje?/Može li se više glasno plakati/a da se ne zamrzimo i prije nego su nas čuli/Koliko samoubojica koliko grobova je poleglo u našem smijehu/(Nitko nema pravo na tuđe smrti)/Zašto ih moramo skrivati sa posuđenim licima/kad nas izvan nas nigdje nema?«

Prije toga, ne tako racionalno ali konstruktivno možda se zavučem u krevet, zabijem glavu u jastuk i pokrijem se, i tako nestanem od svijeta i svijet od mene, dok opet ne budem za njega spremna.

Jednostavno, da nestanem sa lica zemlje.

Osim toga, tvrdi da se na mene uopće ne može osloniti jer nestanem onda kad me najviše treba.

puno, puno prije nego sam upoznala lj... željela sam otići iz braka. znali smo imati gadne svađe, muž i ja. on mi je znao reći u pijanom stanju da pokupim svoje stvari i za pet minuta da nestanem iz stana. ne pije često, ali kad popije zna biti agresivan. puno puta me bilo strah od njega. puno puta sam bila sama, znam što je samoća u braku. meni se brak popravio kad sam našla ljubavnika koji je ispunio sve praznine.

No, mene to uopće nije zanimalo, ležeći u svom krevetu, kao da nisam ni primjećivala taj ranojutarnji mamac, koji naprosto da nije govorio:« Hajde, ustaj, dosta je bilo izležavanja, danas je novi dan, treba ga živjeti«, nego sam samo navukla još bolje pokrivač preko glave, više kao molbu da sve to nekako prestane i da na trenutak nestanem u svojim snovima

Takni me ljubavi, poljubi me, reci mi svoje najdublje tajne prije nego odem svojim putem, prije nego nestanem ostavivši mirisni trag svoga parfema duboko u tvojim porama, okus moje kože na tvojim žednim usnama.

Kada nestanem u tvom beskraju osjećam kako uranjaš u nježnošću sna u poeziju mojih oceana.

Poželio sam da nestanem sa ovog svijeta, da me nema, da nikada nikom više ne nanesem bol...

Puno puta u životu samo nestanem, sakrijem se i bježim u noć od svoje oseke.

Zato sam radije Pozitivka i vjerujem, nada je moja prijateljica, radije to nego da nestanem.

Prolazili su dani i ništa se nije promijenilo, mi smo se i dalje beskrajno voljeli i moji snovi su ponovo oživjeli, sve mi je kroz njih izgledalo tako stvarno i kada sam pružila ruku prema djetetu i htjela ga od dragosti privući k sebi, taj lik nestajao bi u magli i budila sam se sva u nekom bunilu, onda bih gorko jecala u kutku svoje sobe, jednostavno bih poželjela da me nema, da nestanem, a unutarnja bol mi je razdirala grudi

Pa Tudjman... pa sve bi seke ljubile mornare... jednog dana kad narastem i ja cu biti junak... ima koke da padaju na mene... a ja lagano u zrak i puf... nestanem i jos spasavam zivote.. svih normalnih osoba.. osim feministica normalno (ljudi smo kaj ne).. a pipi duga carapi ima igranku na ledjima da napravim.. i nelsonu isto

Slažem se.. ponekad mi dođe da nestanem sa svih društvenih mreža, ali ne uspijevam i to što stalno provjeravam sve te silne inboxe, mailove i razno nije ovisnost jednostavno postalo je dio svakodnevnog života. kada vidim da neke osobe ne dolaze duže vrijeme na društvene mreže pomislim najgore.... ali unatoč najnovijim tehnologijama dobila sam prije mj dana predivno pismo-paket iz velikih daljina:)

Zaprijetio mi je da imam dva dana da nestanem iz Velike Ludine, a ja sam sve do protekle subote šutila i trpila njegove gnjevne ljubomorne ispade.

Ne zaslužujem ništa od tog, ali danas u Hostiji primam Isusa svog, i zato ne misli na mene, već Njega u meni zaštiti, učini da ja nestanem, kako bi samo Isus u meni mogao biti.