Posebna zanimljivost filmova iz ovog fonda je da su neki od njih djela renomiranih filmskih djelatnika (na programu su radovi Rudolfa Sremeca, Frane Vodopiveca i Zvonimira Berkovića, a u fondu čuvamo i filmove Kreše Golika, Nikole Tanhofera i mnogih drugih autora) od kojih su mnogi kontinuirano radili i namjenske filmove.

Berković je napisao i scenarij za film »H-8« Nikole Tanhofera, a tijekom devedesetih godina objavljivao je političke kolumne u tjedniku »Globus«.

Tu su također i iscrpne analize filmova Nikole Tanhofera i Mimice (kao podjednako značajnog animatora i igranog redatelja), Šime Šimatovića, Rudolfa Sremca te mnogih drugih.

NAGRADE prva nagrada za kratki film Moj stan na festivalu u Cannesu 1963. s Tomislavom Butorcem piše scenarij za film H-8 redatelja Nikole Tanhofera; Zlatna arena i nagrada publike Jelen u Puli scenarist i režiser Ronda 1966; šest Zlatnih arena na Filmskom festivalu u Puli i nagrada u Atlanti scenarist i režiser Ljubavnih pisama s predumišljajem 1985; proglašen najboljim hrvatskim filmom; Nazorova nagrada scenarist i režiser Kontese Dore 1991; Zlatna arena za scenarij i Zlatna arena za film 1993. u Puli te Oktavijan za najbolji film 1993. na Danima hrvatskog filma autor knjiga Zvonar katedrale duha i Dvojni portreti; 1998. Vjesnikova nagrada za književnost Ivan Goran Kovačić

Međutim, nimalo mu nije mrsko ljetovati u Gorskom kotaru: u drvenoj montažnoj kući u selu Krivac Škrabalo i njegova supruga su, osim mnogobrojne djece koje su im prijatelji i rođaci ostavljali na čuvanje, okupljali i brojne prijatelje iz politike i svijeta filma. izvadio i svoj goranski dnevnik, u kojem mu je posvete i pozdrave upisivalo šaroliko društvo: od njihovih tamošnjih susjeda književnika Jože Horvata i pokojnog redatelja Nikole Tanhofera, do političara poput Dražena Budiše i Joze Radoša s kojima je u toj kući rješavao krize u stranci.

Godine 1958. gledajući u kinima H-8, triler Nikole Tanhofera svjetskih dometa, čuli smo Kuntarićev i Chudobin zimzeleni Sretan put kojeg ćemo zauvijek vezivati uz dramu putnika tog nesretnog autobusa i fascinaciju tim crno-bijelim filmskim klasikom.

Na filmu je, kao dramaturg u Jadran filmu, počeo raditi 1954. godine, a 1958. godine dobiva Zlatnu arenu za scenarij (zajedno s Tomislavom Butorcem) za film H-8 Nikole Tanhofera.

Komentar: Posljednji redateljski projekt Nikole Tanhofera, u kojem je kao direktor fotografije iskazao moderni senzibilitet u uporabi boja.

Legendarna Teta Mina iz " Tko pjeva zlo ne misli " na filmu je debitirala 1952, glavnom ulogom udovice Roze u filmu Vatroslava Mimice " U oluji ", a ove se godine navršava točno pola stoljeća od njene prve Zlatne arene, za ulogu Švicarceve žene u klasiku Nikole Tanhofera H-8. Tradicionalnu zdravicu pratit će i projekcija ovog nesvakidašnjeg trilera, za kojeg nimalo ne sumnjamo da će nakrcati Kino Bauer najmanje jedanput.

U filmskoj rubrici zaključili smo poglavlje feljtona o hrvatskim filmskim redateljima od Oktavijana Miletića do Nikole Tanhofera (među kojima i zapise Zorana Tadića o dokumentarnom filmu), bili jedini list za koji je pisao Ante Peterlić (čije su kolumne ukoričene u knjigu Déjŕ-vu), kontinuirano pratili ne samo kino i video repertoar, uključujući i kinotečne programe, nego i sve hrvatske i najveće svjetske festivale od Berlina do Cannesa i Venecije.

Šest godina kasnije izdvojila se u ansamblu najboljih hrvatskih glumaca u filmu Nikole Tanhofera " H-8 ", te za ulogu Švicarčeve žene osvojila prvu nagradu na Festivalu jugoslavenskog filma u Puli.

Tehnički zahtjevan piše stručne članke, a vrhunac toga rada je i priređivanje i uređivanje rukopisa prof. Nikole Tanhofera, O boji, za tisak.

Diplomirao je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu (danas Akademija dramske umjetnosti), a kao filmski glumac stekao je znatnu popularnost, napose ulogom u H-8 (1958.) Nikole Tanhofera.

U programu je tako " Dvostruki obruč " Nikole Tanhofera, slavonska inačica " Rio Brava ".

Uz hrvatsku kinematografiju vežu ga filmovi Signali nad gradom (1960) Žike Mitrovića, jedan od rijetkih filmova snimljenih u tehnici Dyaliscope, što je francuska inačica Cinemascopa, Sreća dolazi u 9 (1961) Nikole Tanhofera, film zanimljiv po brojnim najčešće optičkim učincima, Sjenka slave (1962) Vane Bjenjaša, Da li je umro dobar čovjek? (1962) i Desant na Drvar (1963) Fadila Hadžića.

Od 1968. bio je suradnik, pa savjetnik, a na koncu i direktor Filmoteke 16, u kojoj između ostaloga 1977. godine pokreće biblioteku u kojoj su objavljene mnoge vrijedne knjige, poput Teorije filma Ante Peterlića i Filmske kamere Nikole Tanhofera.

Komentar: Prvijenac Nikole Tanhofera izvanredno je uspio spoj socijalne melodrame i triler-horora, a velike vrline filma su sjajna ambijentacija (slikovito močvarno područje Kopačkog Rita), sugestivna atmosfera, profiliranje niza živopisnih likova i odlične glumačke kreacije.

Djelo O boji Nikole Tanhofera to područje vrlo dobro pokriva pa će knjiga biti od velike koristi ne samo filmskim i tv-snimateljima, već i fotografima.

Antun Vrdoljak prvi se put pojavio na filmu 1957. u redateljskom debiju Nikole Tanhofera Nije bilo uzalud.

Prigoda je pedeseta obljetnica jedne od njenih najslavnijih uloga, u besmrtnom filmu Nikole Tanhofera H-8.

Mio Vesović (Gornja Dobrinja 1953.) diplomirao je na Akademiji za kazalište film i televiziju u klasi profesora Nikole Tanhofera.

Prigodom razmatranja filmskog stvaralaštva Nikole Tanhofera vrlo je lako uočiti tek manji niz dokumentarnih ostvarenja koja je režirao.

Takvu je manju skupinu režiranih dokumentarnih filmova nužno razvrstati u suglasju cjelokupnog opusa Nikole Tanhofera, upravo zbog toga da bi se uspostavio stvaralački kontinuitet, odnosno iznašle stilske, pa i kontekstualne poveznice s maticom ostvarenja toga istaknutog filmskog autora.

No, to je djelo koje smještamo u najranije razdoblje stvaralaštva Nikole Tanhofera, a ako su općeniti podaci uistinu precizni, bilježimo i prvu redateljsku izvedbu u opusu.

Crno-bijela filmska fotografija Nikole Tanhofera u prvom slučaju te filmska fotografija u boji Tomislava Pintera slikovnom su upotpunom scenarističkih temelja i redateljske nadgradnje tih filmova.

Od ostalih igranih filmova iz tog razdoblja posebno se ističu Koncert (1954) Branka Belana, moderno strukturirana i za ono doba subverzivno pesimistička povijesna kronika života u Zagrebu, Svoga tela gospodar (1957) Fedora Hanžekovića, opora komedija iz seoskog života, H-8 (1958) Nikole Tanhofera, izvanredno dinamičan spoj klasične naracije i promodernističkih stremljenja, te Vlak bez voznog reda (1959), neorealistički nadahnut debi Veljka Bulajića.

Hrvatske filmske pedesete zadržale su, uz Branka Belana, Šimu Šimatovića, Branka Marjanovića i Fedora Hanžekovića, unutar svojeg recepcijskog obzora ime još jednoga klasičnog redatelja koje se, uz Belanovo, filmskim djelom uspjelo othrvati zaboravu ono Nikole Tanhofera.

Diplomira 1980. filmsko snimanje u klasi prof. Nikole Tanhofera na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a 1984. magistrira fotografiju kod prof. Dragoljuba Kažića na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu.

Kada ga ljudi kao velikog filmofila pitaju zašto u svom kabinetu na fakultetu nema filmskih plakata i koji mu je najbolji film jednostavno odgovara da koliko filmova gleda prečesto bi morao mjenjati plakate pa da radije nema nikakve, a za najbolji film ne može odgovoriti, ali najboljim hrvatskim filmom smatra dugometražni film H-8 Nikole Tanhofera.

Portretirani su kako poznatiji filmski umjetnici, poput Zvonimira Berkovića, Ante Babaje, Kreše Golika, Nikole Tanhofera, Tomislava Pintera, Branka Marjanovića, Antuna Vrdoljaka, tako i široj javnosti manje poznati Kruno Simon i Marijan Matković.