kao dogovarale smo se d. (naknadno preimenovana u noklica) i ja da ćemo otići jednom u taj tunis u koji tada nisam i ja mogla. ili u egipat. ili kretu. takvo nešto. s last minute. par dana kasnije joj je dragi izjavio da ne smije više ići sama bez njega na duže vrijeme nikuda jer onda jako pate. how cute al ono, ja hoću ići u egipati i ne zanimaju me nikakvi izgovori o patnji

hvala noklica,:) a da li je bolje otici u invalidsku mir. zbog prof. nesp.pa ostati raditi pola radnog vr.neki laksi posao i dobivati koliko? mirovine (koliko se dobiva onda mirovine a koliko place) ili cekati punu mirovinu po novim propisima koji znamo da nisu povoljni a i treba docekati. hvala nok

dk: ma daj jel bi zbilja? ja bi isto ja: pa da. dk: a od kud nam novci? noklica: pa imamo mi za crne dane. ja: ma ja baš nemam. noklica: ma ja imam sigurno do 200 kn po đepovima.

Ako smijem predložiti svoju varijantu griz noklica za juhu, (jednostavno je, a uvijek mi ispadnu fini mekani):

bili senka, noklica, dk i ja pokraj pruge u horvatima (selo kraj zagreba). e sad, ta pruga, di inače idu vlakovi i to... tračnice su smještene kao u nekom malom kanjonu. u snu taj kanjon je bio pun vode i pruga je zapravo bila rijeka. mi smo se tamo kupali. struja je bila dosta jaka i voda je bila uzburkana. malo smo se bacakali uz rub, nismo odlazili duboko. kad smo izašli se osunčat na obalu velim ja da bi mogli jedan dan otić u one nove toplice sveti martin negdje u međimurju.

a nevjerojatno je prikladna riječ i za početak priče. silom su me natjerali na nekakav web dizajn tečaj jer ih je bilo strah valjda da se ne ubijem od depresije ili jedostavno osušim u stanu. i tako sam ja sjedila u nekoj glupavoj učionici i buljila pred sebe i čekala da odem doma jer mi je bilo nevjerojatno dosadno i išli su mi svi na živce. a noklica mi je poslije rekla da sam joj bila čudna, mirna i nezainteresirana. mislila je ništa od mene, pa je pričala s ofcom jako prvih nekoliko dana. tu se grdno zeznula jer ofcu smo na kraju svi nevoljeli.

noklica i dalje ne piše blog. mislim da sam više dosadna i sebi i vragu sa stalnim isticanjem te činjenice.

3. jedne godine, ne tako davno, na ljetovanju na krfu s noklicom izašle smo van u mjesto na drugom kraju otoka. ja sam išla na wc prije nego smo krenule, oko 7 - 8 navečer. cijelu večer nisam išla na wc, cijelu noć nisam išla na wc. u rano jutro smo zakasnile na prvi bus za natrag. ja još uvijek nisam bila na wcu. nakon sat i pol ulazimo u drugi bus i vozimo se u hotel. na pola puta mene razdiru bolovi u mjehuru. ne mogu trpit više. objavljujem noklici da ja idem van iz busa jer ću umrijet od prsnuća mjehura. ona me pokušava nagovoriti da izdržim, ali to više nije bila situacija kada imate osjećaj da ćete se popiškiti u gaće, ne, taj osjećaj je odavno prošao. ovo je bio osjećaj da će vam se pupak otvoriti i izbaciti nakupljenu tekućinu u mlazu iz tijela van. ako imate sreće. dakle, ja silazim iz busa usred neke pripizdine. noklica jadna izlazi za mnom. piškim u grmlju kraj ceste. i meni i noklici je jasno da sljedeći bus neće naići novih sat do dva vremena. noklica mi naređuje da stopiram. prvo se nećkam, a onda iz straha da me ne udari stajem uz cestu i dižem palac. u pet minuta prošlo je nekoliko automobila i svi su me ignorirali. odlučujem odustati. noklica je na rubu živčanog sloma. ne reagiram na njene prijetnje. ona preuzima stopiranje i ustopira taxi. noklica me mrzi i ne priča sa mnom do povratka u hotel.

Zoki, ovo je tvoj recept - bez krumpira, noklica i trganaca

Noklica mi je prije mog dolaska u ameriku uputila jednu molbu i jedno upozorenje. zamoljena sam bila da se ne ponašam pred amerima drsko i bezobrazno kako ponekad znam čak i ako je dio humora. što i je većinom, ali nekima to teže pada. upozornje se pak odnosilo na nekakvu opsesivnu najbolju prijateljicu Chrisovog brata. savjetovano mi je da mu se radije ne obraćam previše (bratu) dok je ona u blizini kako ne bih ostala bez očiju ili cijele glave. u najboljem slučaju. na to sam samo odmahnula rukom, dok me malo više mučilo kako biti draga i mila 3 tjedna. s razlogom.

nakon muka po pišanju krenule mi naći sebi mjesto. tribine su već bile dobrano pune, ali pred pozornicom opet prazno. i naravno išle smo se naguziti tamo. ovaj put na žalost u drugi red. pred nama su bile neke curke kaj su razmjenjivale telefonske brojeve s erosovom tehničarima. onda sam u novinama drugi dan pročitala da su one djeve bajne kaj su bile na pozornici na fuoco nel fuoco na kraju koncerta sve neke droljice kaj su se smucale s tehničarima okolo. no, uglavnom bile mi u tom drugom redu. sve se punilo i skoro se nismo mogle micati. počeo je koncert. eros je radio neke poze u vatri, pa je zastor pao bla bla. noklica je slikala, ja sam si skakutala i pljeskala. bilo mi je vruće i gužva. nakon negdje pete pjesme smo odlučile otići malo u pozadinu gdje se može disati. probijala sam se valjda tri dana i pol arene me mrzi. ispričavam se svima kojima sam stala na prst. krenule smo otraga malo lijevo kaj je bila pogreška jer je tamo bila gužva isto za razliku od desne strane. damn. to sam vidjela kasnije na slici u novinama isto.

inače, nismo kupovali u wal martu već u smithsu koji nam se nalazio 100 metara od kuće. i kad smo već kod toga, samo da ne zaboravim napisati kako se i tamo išlo autom. jednom smo Noklica i ja otišle pješice i mogu vam reći da mi to nije bilo ugodno iskustvo jer smo trebale pretrčati ulicu s 4 trake i ne poginuti. pješački prijelaz? nepoznanica. to postoji samo u centru.

Noklica je mene i Cimera sljedeće jutro nakon povratka s posla našla kako sjedimo na kauču u dnevnoj sobi i žderemo pecan pie (pecan je vrsta oraha). i saznali smo tada da ne znamo jesti pitu jer smo je mi razrezali na pola i smazali, a to se tako ne radi. uzme se samo manja kriška i čalabrcne. nas dvoje smo se pogledati whatever i zalili još sve s pola litre soka. zatim smo se morali uputiti u prvi grocery shopping da kupimo još svega.

i tako je moja noklica u amerikaniji.

nego, atletika, to je super sport. to volim gledati. najviše volim felixa sancheza ali pazite ovo - skok u dalj. ja i noklica nešto pričamo i ja njoj velim kak ovi u dalj skaču i po 8 metara (muški). i ona meni da ne vjeruje, da jel ' ja znam koliko je to dugačko. i krenule mi mjeriti po kući i izmjerile 8 metara ogromnog hodnika i pola sobe i stojimo na jednom kraju i gledamo ja sam počela sumnjati u svoje tvrdnje. to je dalekoooo jedva smo čekale da počne već jednom to natjecanje na tv da se uvjerimo. i skaču, oh da skaču. nadljudi izmjerite si 8 metara i skočite ako mislite da ste face.

išla sam s d.... me nije mi to zanimljivo ti inicijali. noklica. išla sam s noklicom na posao. bilo nam je dosadno pa sam išla slagati pribadače po pultu. neke kombijacije s bojama i svašta. našla sam i nekakvu bejzbol palicu. i tako ja to slažem marljivo i dolaze neki ljudi i brzo sam sakrila palicu nekak među noge pod stolicu da me ne vide, ali sam sjedila mirno i ukočeno i tiho slagala pribadače dalje jer da sam se pomaknula palica bi tresnula na pod. i ok. odu oni. prođe neko vrijeme. nama opet dosadno. onda smo uzele nekakvu vreću prozirnu i noklica je izrezala prorez za glavu i ruke i ja sam to navukla na sebe. poljepila je još po meni " otkupnina " i " poslati žurno " naljepnice. i paradiram ja tako okolo kad oni ljudi od prije se vrate. su još prijatelje doveli. ne znam. brijem da su si mislili da sam neka maloumnica na čuvanju.

4. noklica (koja me prestala mrziti) i ja kupamo se na jednoj tajnoj, ali ne praznoj, plaži kod opatije. tada jednoj od nas, ne sjećam se točno kojoj, u sjećanje navre scena iz finding nemo kad one dvije ptičurine plutaju u vodi i prduckaju. da su prduckale znamo jer iz vode izlaze mjehurići. rekonstruiramo scenu iz filma.

vani je kao što se vidi na fotki već bio mrak tako da mi prvi pogled na ameriku sa zemlje nije bio nešto slikovit. treperava svjetla u noći, široke ceste i ogromni auti na njima. ali više mi nije smetalo što se za nama voze i ameri i planiraju se još malo družiti. a i nisu dugo ostali. možda i zato jer je Noklica cijelo vrijeme stajala u blizini vrata i ponavljala kako smo ja i Cimer sigurno gladni i umorni. suptilno. pa su napokon shvatili i otišli. a mi smo jeli ckicketine, kuruze i slatkastu salatu od zelja (koja odvratno smrdi, ali je fina) iz KFC a. ne znam kako drugačije započeti američko hranjenje nego fast foodom.

Noklica ti je rekla kakva je procedura, slobodno se pismeno obrati nadležnom Ministarstvu ili odvjetniku ako želiš podizati privatnu tužbu radi klevete.

no da se vratim na temu. nekim čudom prečudnim odlučila ja ići s njima u budimpeštu. ofca nije išla. cvijet je ai ona je više onako whatever. noklica, žohar i azi:) ne znam kaj mi se desilo tu večer, nisam bila ni pijana ni ništa, ali kao da sam se probudila iz zimskog sna. znate kako je onaj keksić iz eli mekbeli imao svoju terapiju osmjehom? ovo je bila brzinska terapija smijanja. evo i sad mi je smiješno kad se sjetim koliko smo se cerili cijelo vrijeme. pogotovo u autobusu. tako je to kad imate noklicu na sjedalu do. kad se ta počne smijati onda se smiju svi.

kada se noklica preselila u sjedinjenu američku državu pomislila sam - sretnica mogla bi pisati super zanimljiv blog da hoće a nije htjela. ja, opsjednuta blogom kakva jesam, sam to shvaćala gotovo kao blogohulje. propustiti takvu priliku prepričavala bi svoje dane meni, nije ju zanimalo da to dijeli s nepoznatim ljudima i govorila je kako njoj ionako ne ide pisanje. svaki dan joj je bio novo iskustvo, i stvarno i šareno i stresno i radosno i životno i ljudsko. a meni se svako malo vraćala misao što bih i kako ja sve pisala da živim negdje gdje je i odlazak do parkirališta mini pustolovina.

dokaz da su Noklica i Cimer pobijedili zameteno dvorište. evo nas na cesti u autu. vozimo se sniježnom ulicom.

došle smo ne baš puno ranije i prvo išle na wc. mislim to zaslužuje malo. wc u areni je čučavac. mene uvijek strah da ću si cipele zapišati. sirka (hehe) je izjavila da ona sebe redovno i popiša malo. a onda nam je noklica ispričala kako ona uđe unutra, skine hlače i gaće, skroz objesi ih sa strane i onda obavlja kaj već ima jer ju je strah da ne zaprlja robu. mi nismo mogle vjerovati. onda smo se vrlo odraslo posvađale pred wc-om koja će ići prva unutra. ljudi su nas gledali.

tako sam ja u ameriku uzela nešto sitniša namjenjenog kupovini. prevelika greška. normalno da smo hodali i po dućanima jer sve je to dio turističkog folklora. a jeftino a lijepih majica i vesti a ja razmišljam i promišljam da možda šaljem svojima doma poruku neka mi uplate novaca, ali sam na kraju odlučila ostati vjerna sebi, ući u jedan dućan dnevno, kupiti nešto oduševljena i onda ostatak vremena nervozno čekati da krenemo više dalje. par puta mi je tijekom tri tjedna bilo dosta, pa bih sjela na neku klupu usred malla dok ostali ne završe ili bih ostala doma gledati janice dickinson show kad bih čula da opet idu u shopping. jednom sam čak sjela na pod usred nekog neverending dućana jer nemam nikakvog osjećaja za kupovinu i donošenje poklona i suvenira jadnicima koji su ostali doma dok su Noklica i Cimer imali listu za rođake do dvadesetog koljena. s tim da je Cimer valjda najzahtjevnija osoba u svemiru. em mu se ništa ne sviđa, ili mu je preskupo ili prejeftino. nisam mu do koljena.

ni 5 minuta nakon izaska iz aviona i mog boravka u salt lake city-ju stavljena sam na kušnju. silazili smo tako Cimer i ja pokretnim stepenicama iz prostora za putnike i gledali da ugledamo Noklicu i Chrisa koji su nas trebali dočekati. i stvarno ne znam kako sam drugačije mogla reagirati nego šokiranim kolutanjem očima kada sam umjesto dvije očekivane osobe ugledala njih masu. i chrisovu mamu, i mlađeg brata i sestru, i aunt lavelle u kolicima i rockya morate me shvatiti. preživjela sam 3 leta, šorao me jat-lag osjećaj da hodam po želatini i da se sve oko mene ljulja, samo sam htjela zagrliti prijateljicu, sjesti u auto, čekati da me dovezu doma gdje ću nešto pojesti i zatim se onesvijestiti u krevetu do sutra. kolutanje se zbilo još na stepenicama, 20 ak metara daleko od svih njih, ali Noklica mi je rekla da me vidjela i momentalno protrnula od straha da su me i ostali vidjeli i da planiram biti grinch koji je upropastio božić. ali nisam planirala zaista, pa sam na brzinu nabacila osmijeh i bacila se na meet greetanje. zadovoljstvo mi je priznati da je osmijeh bio lažan kojih 5 sekundi, jer jebiga ne moš protiv tih amera za koje sam već znala da su kao s televizije, preoduševljeni, zainteresirani, pa bi te grlili, pa si im super najviše na svijetu, vrhunac im je vidjeti te opet/upoznati. pa ih je zanimalo što je u tubi i napokon sam dočekala da mogu nekome na to pitanje odgovoriti ha ha, weapons of mass destruction, a da mi taj netko ne oduzme putovnicu, odvede me sa strane na informativan razgovor i nakon toga protjera iz zemlje.

Btw, noklica, da li se još uvijek radi zabilježba u gruntovnici?

Noklica mu je na to komentirala da se navikne jer su tu svi takvi. ja sam prva koja je uvijek govorila kako mi je jadno to američko prenemaganje s ljubaznošću, lažna kurtoazija. gdje god uđeš svi te veselo i nasmiješeno pozdrave uz neizostavan how are you today. i ne očekuju odgovor. to je meni bilo neshvatljivo. kaj me pozdravljaš kad te nije briga. toliko sam se navikla na naše frajerice po trgovinama i kafićima koje te prvo ignoriraju, a onda ti se obraćaju kao da ti njima smetaš i svojim ulaskom u dućan ometaš u nekom važnijem poslu. tek kada provedeš par dana u drugačijem okružju shvatiš koliko je naš mentalitet i odnos prema gostu jadan i sramotan.

uglavnom, ja danas opet kod noklice na poslu. ona negdje vani, šef u wc-u, ja stojim pred pultom i jedem neki sendvič. ulazi frajer i već s vrata e bok kak si? kaj ima? nove cipele? dobar tek ja zinula da ću nekaj reći, a on već prozuji kraj mene i krene otraga prema stražnjoj prostoriji. nema nikog? di su svi? ja da ću napokon nekaj reći, ali ulazi noklica. ona mu govori da je šef na wc. on govori. ja se ne sjećam više kaj. uzima s pulta kutiju za cedeje na kojoj je nacrtan leptir ispod kojeg piše tuljan. smije se i priča dalje. dakle trenutno je u radnji jedno ukupno 30 sekundi. ja nastavljam žvakati sendvič začuđeno. on si staje kraj mene i počne se treskati. ja gledam u njega, pa u noklicu i pitam je, a zakaj je on takav? noklica se smije, ja se smijem, on se smješka. pogleda me. pa ti. i mlatara rukama. samo čekam da počneš plesati s tim sendvičom. ne znaš di bi sa sobom. noklica se smije i govori mu da je tek vidiš kad jede s vilicom, i pokazuje kako ja vitlam vilicom dok jedem. da kaže on i odmjereva neku imaginarnu osobu od nožnih prstiju do tjemena. skužim da oponaša mene. a oči, zuji u svim smjerovima. noklica se smije. kak me čitaš. da, to mi je zanimanje. razračunavaju novce. pričaju nekaj.

Cimer i ja smo doputovali 5 dana prije Božića i Noklica je već bila na izmaku svog suzdržavanja da ne donese svu svoju božićnu opremu iz podruma i okiti kuću, i okućnicu, i ulicu, jer nas je htjela pričekati da se uživimo u američki način. prvo smo udarili temelje pijući koktele od likera od jagode od kojih se dobije brain freez, ali i volja za ukrašavanjem.

popodne sjedim ja na kauču i dolazi meni poruka od sestre koja je prije pola sata otišla kod zubara. e bok, znaš ti da sam ja bila naručena u PONEDJELJAK a skupa s njom i noklica. isto u fakin ponedjeljak 21 og a ja gledam u poruku i ne vjerujem. jer ja sam ih naručivala. i na koju foru sam ja njima rekla srijeda umjesto ponedjeljak mi nije jasno aaaaaaaa