Oćutih smiraj u duši i uzbuđenje u venama.

Oćutih snagu lažne samostalnosti u metežu isprepletenih sudbina.

Oćutih titraj Alefa i njegovu moč.

Oćutih prevaru u onome čemu smo stoljećima davali atribute ljepote, osjetih da je to bila iluzija opsjenara kojima smo slijepo vjerovali.

Gledaš me očima ćilibarsog sjaja i ja se prepoznah u leptirici zatočenoj u dubini tvoga pogleda, oćutih proticanje pjeska vremena kroz prste ovoga ovdje i ovoga sada.

Oćutih prelamanje sunačnih zraka kristalima privida, vidjeh slaganje krhotina boli, tuge i sreće u mozaik rastopljenog vremena.

Oćutih nagomilavanje želja, iskrenje žudnji, bljesak čežnji.

Zatvorene sobe, crijeva i ćutila... " I oćutih miris sumpora i - vatre.

U bezglasju istine oćutih suglasje paralenih svjetova, svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.

I ja, da znaš, u ljubavi jesam koj još konac željeni oćutih nisam, budi da po razlicih stvareh stanovito ufam imiti; i stoga mnoge i mnoge pismi na ljubav se tužeć složija jesam.

Ovo je bila noć bez zvijezda sjale su u sjećanjima sjale su nad tvojim čelom iza kojeg se kovitlala žudnja u komadiću šutnje oćutih uspomenu na ulazak čovjeka u svetu zemlju poniznost oplemenjuje svitanje cvjetnice sutra počinje put pokore tihovala su sjećanja u kaleidoskopu vječnosti se prelamaju slike križnoga puta krugovi utkani u sedmodnevnu muku žrtvu čovjeka za čovjeka osjetih sklad patnje, boli, vjerovanja i ljubavi

Krenuh ka Levantu sna i u jednom sutonu na trgu cvijeća vidjeh ljubav kako leprša kao noćna leptirica, oćutih je u lahoru, začuh njen glas u cvrkutu plemena ptica koje se vraćalo u dolinu suza.

Probudih se pod razgranatom krošnjom spoznaje, pod mirisima procvjetalog gloga oćutih snagu aurona i vrtloženje kristalnog vretena.

Ljeto je odmicalo, Vjetar i šum lišća bijahu sasma jesenski, u nosu oćutih skoru kišu.

U beskrajnom moru životnih promjenjljivosti, oćutih postojanje onog čvrstog, nepokretnog otoka naše životne srži.

Na dlanu nasmiješenog nebeskog skitnice osjetih uzavrelost plime i oseke i oćutih vječnost drevne legende.

Nogama napipljem tvrdinu, zaskočim uvis te oćutih da mi je glava nad snijegom.

U njegovom zagrljaju osjetih da je ljubav važnija od želje da budem voljena, oslobodih se straha od njenog gubitka, oćutih njenu snagu u vrulji strasti, u ponornicama žudnji, u fontani čežnji.

Oćutih izrastanje quinte esencije na izvorištu srcozorja u središtu labirinta.

U titrajima njene postojanosti oćutih da sam blizu srcu, ciboriju iz kojeg ispijam kapljice života.

U jednom čudesnom, tajnovitom, neobjašnjivom, ali nezaboravnom trenutku, u vlaku koji me je nosio u zemlju iz koje pisma nisu stizala, oćutih titraje bila u ponornicama sanja, u kovitlanju vječnosti začuh romor tvog imena i vidjeh svoj lik u tvojim očima.

Oćutih kako se moje tijelo poti žudnjama i kako se u ponikvu čežnji slijeva poezija žuđenih dodira.

Oćutih zagrljaj sna I jave, susret srodnih duša, istinitost tvrdnje cjelina je više od sume njenih djelova.

Oćutih miris jasmina, osluhnuh rapsodiju boja, okušah nektar na usnama, dotaknuh tvoje tijelo i osjetih toplinu na dlanovima.

Udahnuh orgon trenutka i oćutih vječnost u tkivu vremena.

Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima i oćutih pretakanje jantarnog zlata u dubinu mene.

Oćutih da ne želim zaborav, jer kroz naše noći tutnje samo lijepa sjećanja koja zatvaramo u galeriju uspomena.

Oćutih sjedinjenje duša u lakoću postojanja.

Iznenada njega oćutih nježnije u sebi, njega kao kišu sreće, kao rastopljeno sunce, kao vjetar u kosi, kao leptira u srcu i cvijet jedan planu za svo ono cvijeće, za sve ugašene zvijezde, za sve ono cvijeće što je ostalo u tami i za sve što nije cvalo u jednoj ruži danas cvijeta miliun ne procvalih ruža.

Oćutih zabludu kojom samu sebe branila od ljepote.