Sad mi je u glavi nesto drugo potpuno jasno..... onaj tren kada sam danas izasla na ulicu i udahnula onaj topli zrak koji mirise na proljece... sve mi se vratilo, ravno u glavu, ko da nikad nije ni zavrsilo.svi dani koje smo proveli zajedno, sve kave na jutarnjem suncu, svi izleti na vikendicu, svako sjedenje na stepenicama ispred njegove zgrade, svaka setnja centrom grada, svaki njegov osmijeh koji je govorio da me nikada nece ostaviti, da sam ja za njega... lagao je.prestala sam to biti.a bio je tako dobar.nista kao ostali koje upoznajem.nevjerovatno obican ali opet potpuno drugaciji.nije ga bilo briga za skupe aute, markice na odjeci, skupa putovanja... volio je kosarku koju je trenirao, malo seku o kojoj se brinuo... mozda neko vrijeme i mene.bila sam previse za njega.ako se mene pita, bila sam prevelika sminkerica za njega ali to nije imao hrabrosti priznati.i sada, godinu dana poslije, tako ocito ne zeli mi biti ni prijatelj.a meni ostaju uspomene koje su se sve odjednom naglo vratile i nada da ce mi neka visa sila pomoci prezivjeti tople dane koji tek dolaze (a tako sam im se veselila). i da svaka moja setnja nece, kao ova danas, zavrsiti sa suzama u ocima.jer cini se da neke osjecaje ni vrijeme, ni 1000 novih ljudi nece izbrisati...