Bilo u znanosti, bilo u umjetnosti, uvijek se tu radi o stvaranju novih sintagmi stvarnosti (...) Onaj tko želi za umjetnost samo iznalaziti nova područja ljepote, stvara senzacije, ali ne i umjetnost: umjetnost nastaje iz slutnje o realnosti Nasuprot čemu kič svoje sintagme stvarnosti ne preuzima neposredno iz svijeta, nego preuzima već oformljene sintagme, a ove se u njemu okamenjuju do klišea (...) Karakteristično je (...) da se kič, baš zbog svog pomanjkanja maštovitosti mora vraćati na najprimitivnije metode: pornografija, čije se stvarnosne sintagme, kao što je poznato, sastoje iz spolnih činova, najčešće se sastoji iz pukoga niza ovakvih aktova, detektivski kič opet predstavlja niz u dlaku istih pobjeda nad zločincima, petparački roman također sačinjava puko nizanje istovjetnih činova nagrađene vrline i kažnjenoga poroka (...) Subjektivna i stvaralačka sloboda oblikovanja, koja se ogleda u izboru stvarnosnih sintagmi, ovdje više ne djeluje u sklopu jednog sustava, te je veza između stvarnosne osnove i forme oblikovanja isto onako slaba, isto onako nelogična kao što je to i veza između kuće i nalijepljenih ornamenata u kič-arhitekturi.