Prepustite se apatiji, zlobi, valjanju u blatu i poslije za sve okrivite Sotonu, masone, jugokomunjare, udbu...

Kako sam dospijela u izbor za blog dana?. Nema veze, barem sam izabrana, pa vas pozivam da glasate za moj blog Danas smo u školi svi dobili 1 iz hrvatskog Ajd, dobro barem nije upisala ocjene. Blog mi još nije uređen (okrivite školske obazeve) pa ću to sredit preko vikenda. Baš mi je došlo da pišem post. Ovo su neke, meni najbolje pjesme ps: ovo nisu sve pjesme jer ne stignem sve odjednom staviti, a još ću nešto dodati u post

Kad vam se glupi pjesmuljak počne iznova i iznova vrtiti po glavi okrivite sposobnost vašeg mozga da pamti sekvence.

Ja ne vjerujem da ste uspjeli način način da okrivite gradonačelnika i za ovo.... Ili policiju?

Ili okrivite Amerikance za sve, majku li im imperijalističku.

Jednostavno okrivite posao ili nađite neki drugi razlog, ne morate previše objašnjavati i ulaziti u detalje.

Da, sad me opet napadnite i okrivite za diskriminaciju po obrazovanju, ali to je cinjenica.

Za poneke melankolične teme okrivite južinu.

Možda je sve to najlakše prihvatit tako da okrivite partnericu za sve što vam se dogodilo.

Ovdje ćete otkriti da Vam se zapravo nigdje ne žuri i da je dan dovoljno dug za sve što želite napraviti, a za stvari koje ne želite jednostavno okrivite " fjaku ".

Prema tome, priopćujte kršćanske poruke u duhu mira, a ako nema rezultata, okrivite za to sebe, a ne sotonu.

Umjesto da za taj problem okrivite TV ili Internet, istaknite partneru kako se osjećate zbog nedostatka pažnje.

ne mogu da verujem pa usli ste u EU ali ne mozete vi da ne okrivite srbiju za nesto. vama stalno srbija u glavi.i YU. osvestite se vec jednom, zaboravite na srbiju. ili vam srbija stvarno nedostaje. hahahhahahahah nepopravljivi ste.

ne čitam vas puno. nije da nemam vremena, imam, na hrpe, ali ne da mi se. nemam volje. nemam želje. a ponekad, kad i imam želje, neke bad memories me napadnu i opet nemam želje. u glavi se roji milijun postova. i baš kao moji poslovni uspjesi, čitaj neuspjesi, ostaju nedovršeni, zaboravljeni, izbačeni. kao da prestankom aktivnog djelovanja kao novinara prestaje i inspiracija, prestaju svi pokušaji pisanja. a ja dobro pišem. znam da znate. znam i ja. otkud ja u ovo gluho doba noći? eto me. s neizmjernom potrebom pisati, kao i uvijek kad je kao u glavi. ne, neću vam lagati, par suza je kliznulo niz lice. i isto tako, ne, neću vam reći zašto. okrivite pms. ili što već ljudi krive kad žene počnu plakati. slobodno me možete nazvati i razmaženom histeričnjačom (wow, koji izraz), sasvim mi je nebitno. i da, ovaj će post biti dug. ali ne i nezanimljiv, zaboga, kad sam vam ja bila nezanimljiva? di sam stala? aha, da. nebitno mi je kak ćete me nazvati zato jer nakon x vremena pišem post i plačem. anyway, naravno da ću i u ovom postu imati zrnca mudrosti koje ću vam prosipati. čini se da je ovo jedino mjesto gdje ih mogu prosipati, sve manje me ljudi sluša. ili čuje. ili oboje. da, zrnca mudrosti. nešto kao, ne zna čovjek što ima dok to ne izgubi? ili, sve se događa s razlogom, samo ga mi nismo svjesni u trenutku kad se to sve događa? yeah. right. jeste se kad osjećali kao da se cijeli svijet urotio protiv vas? jeste? eh, pa onda znate kako se ja osjećam. to su takvi dani. kronološki, kad vam kolege kojima ste godinama pomagali, u trenutku kad vama treba pomoć kažu da ste na crnoj listi, i da niste poželjni u njihovoj redakciji. trenuci kad se zapitate što se zabogamiloga radili u zadnjih 10 godina, i za koji ste se kurac trudili biti neovisni od politike i kapitala, vjerni etičkom kodeksu i slično. trenuci kad se, teškom mukom, odlučite vratiti struci, i onda ni tu nema sreće. jedini koji vas zovu na razgovor su ljudi koji svoj posao rade u piramidalnom sustavu i to tek nakon tri mjeseca edukacije. a vi imate tri kredita, i zasad vam je jedini spasitelj u životu hrvatski zavod za zapošljavanje. kad se pokušate utješiti da, ako već ne ide na tom polju, onda barem mora ići na onom drugom, privatnom, shvatite da ni tamo baš ne cvjetaju ruže. da onaj koji bi vam trebao biti potpora uopće ne shvaća da vam potpora treba, da onaj koji bi trebao biti utjeha, ne tješi, iako znate da je sposoban tješiti, vidjeli ste to u jednom mailu koji nije bio upućen vama. i morate biti jaki, i jaki ste, trudite se, trudite se tješiti mamu koja glumi da je sve ok iako je tata na plućnom odjelu bolnice s još nepoznatom dijagnozom, i šaljete zamolbe za posao, zovete kolege, naplaćujete usluge, ali usluge kao da nikad nisu postojale, i ne gubite nadu, ne gubite vjeru i ne popuštate tim zločestim napadajima malodušnosti, sve u nadi da će netko shvatiti koliko ste izgubljeni, da će netko pružiti ruku koja vas sprečava od daljnjeg padanja. a ruke ne samo da nema, ruka je na tastaturi i govori da će gricnut taj jezik i predlaže ovo... ono... kaj ja znam.... viđanje. o da, ta ruka nije ruka pomoći, ni ruka utjehe, ta je ruka ruka izdaje. sasvim je nebitno što s druge strane nema odgovora, što taj jezik ne želi biti ugrižen, niti će do viđanja doći, nebitna je mogućnost da je to zajebancija, jer s jedne strane zaista i jest, kontekst je sasvim jasan, kontekst upire prst, kontekst potvrđuje osjećaj koji je u vama već danima, tjednima, mjesecima, još od onogo maila... osjećaj je tu, onaj glas u glavi, nijedan od onih već imenovanih osoba koje imate u glavi i s kojima razgovarate svaki dan, jedan sasvim drugi glas, sasvim ozbiljan, the glas. i ne, ne trebam vaše utjehe, ne trebam vaše bit će bolje, niti da prespavam, da je jutro pametnije od večeri, da će bit dobro, da je ovo sve tek privremeno, da će bit bolje kad nađem posao, da će se sve posložit. ne trebam ni vaša ni moja zrnca mudrosti. trebam nekog tko će mi reći što će se dogoditi. hoću li imati i biti ono što želim? ili ono što se bojim da ću imati i biti? da, sve će se posložiti? ali kako? to me zanima. kako će se sve posložit? tko ima odgovor na to pitanje? tko zna što sad, u ovom trenutku trebam napraviti da sve bude dobro? u svakom životu, jednom dođe trenutak odluke. ne neke konretne, dođe trenutak kad trebate odlučiti kuda. jedan od onih iz kategorije the trenutaka, jedan od onih naizgled malih, koji odlučuju o vašem daljnjem životu. stojite na raskrižju, na jednoj od onih plus cesta iz američkih filmova, nigdje ničeg ni nikog, vi ste na raskrižju, pravilnom 90 stupnjeva raskrižju, i morate odlučiti. krenuti pješke ili čekati da naiđe prijevoz, iako nadaleko i naširoko, ravnica je, ne vidite nikog. takav je trenutak meni došao prošle srijede, oko pola 2 popodne, dok sam izlazila iz bolnice, nakon još jedne terapije za koju ne znam zašto služi jer me ruka i dalje boli, taj trenutak koji je izazvao moj kolega s ponudom koju nitko normalan ne bi odbio. normalni ljudi to ne bi odbili, ali zaljubljeni svakako da. trenutak u kojem odlučujete idete li naprijed, tom ravnom cestom dalje, ili ostajete na raskrižju čekati prijevoz, trenutak koji sve mijenja. nisam dugo ostala u tom trenutku. sjedila sam na tom virtualnom raskrižju, gledala naprijed, vidjela kako bi bilo, i željela krenuti. i onda se zapitate, pod koju cijenu. i shvatite da tu cijenu ne želite platiti. ne sad. ne još. tad još ne znate da izdaja čega iza ugla, da će se nešto što je cijelo vrijeme tu, kristalizirati na sasvim blesav način, prelomiti na sasvim glupi način. ne znate, ali osjećate. cijelo vrijeme osjećate. jer, neki su sposobni osjećati. neki su sposobni postupiti po osjećajima. neki su sposobni imati snove, želje i nade, i čvrsto vjerovati. neki su sposobni zaboraviti razum i sve dati osjećaju. neki su sposobni riskirati, pa makar ostali slomljena srca, skloni odricanju u nadi da će se to odricanje isplatiti, nagraditi, neki su skloni dati sve za ljubav. o da, neki su skloni jednostavno osjećati. nisam krenula pješice. ostala sam čekati na raskrižju. još čekam. sve više uvjerena da sam trebala krenuti, da trebam krenuti. vjerujte mi. gotovo uvijek je puno teže ostati čekati na raskrižju nego početi hodati u pravcu nepoznatog. o da. puno je teže ostati čekati. osobito kad čekati sami. samo vi, i taj glupi osjećaj. i zato, još jedino imam reći ovo. tim redom.

Dakle, sljedeći puta nakon poraza, bilo na sportom, osobnom ili profesionalnom planu, okrivite " loš dan u uredu " i krenite dalje ".

Omogućava vam da okrivite nekog drugog.

čokolada..... čokolada..... oni koji nas poznaju znaju da smo totalni ovisnici o tom po nama najvecem dostignucu u prehrandbenoj industriji.... bila mliječna tkz. obična ili sa svim mogućim dodacima nama je svejedno.... nemože proći dan a da je ne pojedemo, koliko god se trudili to nam ne uspjeva. uvjek je tu neka izlika: ili trebamo dobit stvari ili ih imamo ili su prošle.... zašto mi izbjegavamo čokoladu??? zašto ne uživati u nečemu što voliš? e, čokolada ima masu kalorija-one rade na našoj kilaži a naša kilaža radi na smanjenom seksipilu i tim sranjima.... pričam sa frendom neki dan, ima mali minijaturni prištić i odah mi se opravdava da je to zbog čokolade i da ce je prestat jesti.... znanost je dokazala da čokolada ne utječe na izazivanje akni vec da je odličan stimulans i pomaže pri radu srca..... ali uvjek je dobro imati nešto ili nekog na koga se može prebaciti krivnja.... mislim da je stvar u tome... zato bez beda okrivite čokoladu za višak kilograma i za akne jer u ostalom to svi rade..... do čitanja...... pozzzzz

Zašto Vam je slogan u kampanji okrivite Pera Vićana za sve?

Prije nego okrivite stres kao uzrok Vaših tegoba, preporučam Vam da učinite pregled " akta gutanja " (radiološki i bezbolan pregled), a ukoliko je on uredan u potpunosti, svakako učinite ezofagogastroduodenoskopiju.

Ako odmah ne uspijete, okrivite racunalo.

Teško je priznati ali istorija se ponavlja, sami sebi ste najveći neprijatelji, balkanski sindrom, izdajete svoje ratnike, pljačkate svoju državu, još uvijek rastrgani između komunizma i ustaštva ali sad nema Srba da ih okrivite i polako postajete svjesni da je problem oduvijek bio u vama samima.

Dajte, okrivite čovjeka barem za nešto, da se može vratiti kući, pa da u miru vidimo što je zapravo bilo.

Aj sad njih okrivite što je vozač bio živčan, radio prije noćnu smjenu i što nije pazio. maa od ebi. malouman si čovječe

davno sam pročitala kamasutru. postoji jedno veliko poglavlje o kompatibilnosti muškog i ženskog spolnog organa. i pička i kurac se dijele u tri kategorije po velicinama. i istice se važnost da su velicine kompatibilne. i nema krivca. okrivite prirodu: mig:

Za slaba ramena okrivite svoj radni stol.

A onda, po mogućnosti, još i obolite i opet okrivite drugoga.

Kad čovjek ima stado bilo čega, ovaca ili konja, zvono se stavlja na najjačega, onoga koji vodi naprijed odnosno koji je najpametniji. - kaže Vićan zašto je kao predizborni slogan uzeo okrivite Pera Vićana za sve.

Umjesto da okrivite drugu stranu, samo jednostavno ustanovite što se upravo dogodilo, duboko udahnite ako vam je potrebno, i preusmjerite razgovor na originalnu temu.

Dakle, slobodno za sve okrivite stress.

Najgora stvar u takvoj situaciji koju možete napraviti je da okrivite nekog drugog za vaš propust.