Ljubav mi postade potrebom jer osjećah da ću tek ljubavlju otkriti tajnu ljepote i pravi smisao života.

Uostalom, ta baština što na nju nikad ni računao nijesam u zgodno me vrijeme zapade, ne što bih ja tada bio čeznuo za bogatstvom (onda nijesam već ni za što mario), već što poslije nesreće koja me snađe osjećah potrebu da se gdjegod izgubim, zavučem u zabit.

Ne znam zašto, ali osjećah se kao guska među ženama.

Nikoga tada ne osuđivah, svakoga uvažavah i osjećah dosadu, u kojoj se ogledavaš, s kojom se uzrujavaš, na kojoj se sanjkaš i s kojom se ziblješ i... veliš za sebe, da si preugodan, predobar i preduhovit čovjek.

A sada mamuran, trijezan i osjećah u toj amnestiji novi život, s novom potensom, preporodom i radom.

Ne osjećah savjesti: osjećah raskošni nagon za životom.

Zatim šetnja po gradu u obavljanju razno razboraznih stvari, osjećah se efikasnom.

Iz Rijeke prije 10 i kusur godina odoh nevoljko, gotovo pod traumom i gonjen nuždom jer se ne osjećah nikome od koristi, sebi ponajmanje, i bez naročite nužde u nju se nemam pravo tako skoro vratiti.

Noseći je uza se osjećah je kao nešto veliko, nešto osobito.

A sumrak osjećah na ušesima, nozdrvama i očima.

Stranice Carduccijevih pjesama šuškahu ko lišće stabalja; osjećah trbušasti, pretrpani umor; tek čujno, zapravo zamišljeno cvičanje zemlje, zraka i zeleni, kao škripa vozova krcatih sijena umorno uspavljivaše ušesa i oči.

Krv mi prostruji čitavim bićem, a živo osjećah kako mi je negdje rumen zabuktila u obrazima.

Kad drugo jutro ustadoh, još osjećah u duši prelesni trag blizine tajne ljepotice.

Nakon više desetaka« uspjesnih pregovora »osjećah prevaren i razočaran te razmišljah o alternativama: od pristajanja na volontiranje, do odlaska u Afriku radeći za Crveni križ ili UN ili pak otvaranja brijacnice, kafića, zakupa štanda na tržnici.

Na vratu osjećah bol kao da mi se meso prži i vrlo pozorno, problijedivši od boli, još tvrđe i nepomičnije uprh pogled ravnije preda se.

Marko je jeo, jer je bio gladan; ja, jer sam umirivao tako živce: zato Marko nije mogao da jede više no mu je mogao podnijeti želudac, a ja bih bio još jeo, jer želuca ni ne osjećah.

Mi smo savršenstvo, mi smo sklad, mladi smo i okretni, brzi kao Indijanci. kad trčim osjećam mišice kako se stežu, osjećam napetost hrskavice, podizanje i spuštanje prsnih mišića, kolanje krvi, osjećah kako sve u meni radi, kako sve savršeno funkcionira, tijelo pri početku adolescencije, iako možda malo mršavo, samo malčice lakše od normalne težine, s nekoliko vidljivih rebara koja, kad malo polje razmislim, djeluju pomalo neobično...

Istina: uza sve to on se je smijao i debatirao, ali njegovo prisustvo, napetost i sabranost osjećah baš u momentima šutnje i nesabranosti.

Dok " zadnja ljubav " ne zaguši sve, jer ne osjećah svoje boli iščekivajući njenu, jer joj podigoh svite odostrag i poljubih šakom. " Jest

Koliko god je u meni bila jaka želja da im se javim, te radost koju osjećah podijeliti s njima, toliko sam bio u strahu kako će to oni prihvatiti i doživjeti.

Morala sam probati sve moguće majice i suknje iz njezinog ormara, kopčala mi je neke remene oko struka... osjećah se ko neugledana djevojka koju će dobra vila sredit za spoj... kaj je to meni sve smiješno bilo: -)

Živa na termometar pokazuje minus 4 stupnja ispod nule, bura pojačava osjećah hladnoće barem za dvostruko.

Sve u svemu, osjećah se kao riba u vodi.

Sav ražaren bez daha; podno zelenih vrhunaca i reko bih zračnih umbrijskih vrtova osjećah u sebi kamen, što se ugrijao: bijah indiferentan za ljude, oteščao za sebe, ugrijan i - hladan.

Nešto tvrda osjećah oko srca i bio bih odahnuo, da se nisam bojao suza.

Okrenula se spram mene, i osjećah kako mi gleda u dušu pritvorenim, vlažnim ustima i sklopljenim, slijepim očima.

Osjećah se potpuno nemoćnim išta učiniti.

Osjećah se pozvan da u ime moje firme Ivan Križari i Sinovi d. o. o. koja obavlja radove površinskog krštenja po crkvama odgovorim na neke nedoumice.

Zelena boja, povratak Majci... nalazile smo se na mekoj prostirci istog bijelog krzna na kojemu sam se probudila pri prvom susretu s neobičnim bićima... ja-zatvorenih očiju, slušajući upute koje je Ona šaptala držeći položenu ruku na moje čelo... ' Sada se samo prepusti i pomoći ću ti da ovo privedemo kraju '.. iza mojih prevrnutih zjenica ukazalo se upravo ono što se vrtilo kao lajtmotiv svih mojih noćnih mora.. pred kamenim ulazom je lebdila izduljena, iskrivljena sjena.. obrisi ruku su joj mlatarali beživotno lijevo-desno, a umjesto nogu imala je samo trokutasti, rasparani završetak nalik na neku otparanu tkaninu.. ponovo samo detalj vrata i ta sjena, nigdje početak ni kraj ikakvom mjestu.. kao da se sve odvijalo na nekom bezvremenskom i bezmaterijalnom svijetu... masivni, srebreni mač s drškom na kojemu je blještio malahit... moćno prelijevajući svoje oko nijansama... ponovo izmaglica, nesigurnost, nesvijest... ' Stigla sam... ', moj zadrhtali glas priopćio je Miriam novu smjernicu naše verbalne veze... ' Odlično.. Sada želim da mi kažeš što točno vidiš... ' ' Ovako, tu je sjena, užasna, izduljena.. ali veličanstvena.. Stoji pred kamenim ulazom... Nekako je sve obavijeno maglom... ne snalazim se dobro.. ali, evo, tu, tik do ulaza, naslonjen na svoju oštricu nalazi se mač.. i on je ogroman.. ima zeleni kamen na dršci... Željela bih ti reći detalje, a li stvarno ne vidim više ništa.. ' ' Slušaj me sada pozorno... Želim da skupiš svu snagu, da vratiš ono što si maloprije rekla da si osjetila kad smo otvorili prolaz plavim kamenom uzmeš mač i probodeš sjenu... To je iznimno važno.. Jer sjenu moraš uništiti... Ali MORAŠ.. ' Oteturam ponesena tom njezinom riječi-MORAŠ... Jednostavno se zgrozih pri pomisli da ću ja tu sada glumiti nekakvoga krvnika... obgrlim prstima obaju ruka hladni metal i stresem se od hladnoće, ali ne pustih ga... srebro je ljeskalo pri pomaku, zateturam, ali podignem oštricu.. resko se oglasi zvuk metala o kamen.. prste i ne osjećah, utrnuli su.. zamahnem... sjena, kao da je prepolovljena, nestane, ali polako se skupe sve čestice i ona nastavi vijugati sablasno... ' Moraš biti jača ' Drugi zamah ponovio je isti rezultat.. ' Treća sreća ', pobjedonosno se nasmijah i zgrčeno podignem uvis oštricu duboko je zarivši po samoj sredini sjene... niotkuda zabljesnu tamne zjenice prošarane krvavim žilicama, a duguljasta rupa na mjestu gdje sam zamišljala da bi trebala biti usta pretvore se u razljapljenu provaliju... polete mi u susret i sjena se rastopi u masu sitnih sivo-bijelih oblačića... pustim mač i on se razbije o kameni pod... Livada, ona ista na koju sam dolazila kada bi me Alaster zvao na sastanak... s rijekom i šumom koja je uokvirivala prilaz tako da je bila skrivena u krošnjama... miris zgnječenog cvijeća i mlade trave... ležala sam na leđima i promatrala prorez među krošnjma... oblutci na obali su odbijali prozirne kapljice vode... moje zjenice su se širile i upijale prirodu... bočica oko vrata kao da se stopila s nečim što mi je u prsima topilo taktove vječnosti... u nadolazećem velu kojim me Mjesec pokrio prije rose...

Kasno se vraćah - i te noćne sjene i taj mir iz kraljevstva šutnje nijesu me ostavili; osjećah kako me prate.