Kupih 4 kolaca (sa najboljom glazurom od maslaca u svim bojama duge), pojedoh jedan (sve vrijeme pipajuci se za trbusinu osjecajuci kako me maltene intravenozna doza masti i secera deblja na ocigled), a ostale udijelih jednom od beskucnika.

Zajedno s njome, opustivsi se i prepustivsi se njeznom majcinskom zagrljaju zajednicke Majke, koja je svojim vjecnim: Fiat neka mi bude, jednom za svagda u svoje krilo i u svoje srce prihvatila bozanskog i Bozijega sina, a s Njime i svakog od nas, zajedno s njime, brizno i bolno prateci svakoga od nas na nasim kriznim putevima, predvidjajuci i osjecajuci sve nase padove, spremna da nas potpuno iscrpljene, klonule i mrtve uvijek iznova primi i prima u svoj majcinski zagrljaj, svoju Pietu, koja se samo po njoj, njenom majcinskom krilu, zagrljaju i zagovoru, uvijek iznova pretvara u novo rodjenje, novi Bozic i novu priliku za novi pocetak

i zaboravljam koliko sam osjetljiva na glazbu osjecajuci goosebumpse kod refrena - hm, a jucer sam pjevusila letece medvjedice

Štoviše, osjecajuci da ga pokrece neko nebesko nukanje, shvatio je da za ostvarenje svetoga opceg jedinstva najviše može pripomoci time ako zadrži u jedinstvu opce Crkve istocni slavenski obred i bazilijansko ustrojstvo samostanskog života.

mali tanjuric na kamenom stolu, prstima uzimam i zvacem netom skuhane plosnate skoljkice. sol, jod, miris mora, ljubavi posvuda. sunce stize tik do zaklona grijuci bijeli kamen poda. ponovo skidam suvisan, polumokar ogrtac. oslobodena laganog plasta, legnem par koraka dalje cijelim tijelom dodirujuci vruc kamen micuci ruke i noge. miris bora, smola.. neka cudom stvorena zelena iglica pored mog jezika, grickam sisuci sokove. toplina ugrijanog kamena i sunce rose mi tijelo slozeno u zlatni da vinci-jev krug. nema nikog u blizini. prvi put u zivotu sam potpuno sama na ovom mjestu. upijam ga. i ono mene. tek negdje, pokatkad dolaze zvukovi nekih radova. brodice u prolazu, samo ponekad. pece me, vrti mi se u glavi. sunce ili bura izunutra. rosim se svugdje. neka sjena nadvila se nadamnom u pravi tren, olaksanje. okrecem se dalje zmireci. kapi neke padnu mi na prevruce tijelo. miris poznat, muski. osjecam ga sve blize svome licu. bez bola, samo daskom na usni pojavio se i ostavio poznat okus krvi. ruka na obrazu. hej... izgorjeti ces.. dodi.. otvaram oci ne osjecajuci vise kamen pod sobom. miris muskosti puni mi nos. grlila sam znojavo prasnjavo tijelo, pripijajuci se. nosio me napetih misica. hladne plahte. cocosovo ulje njeznim, zuljastim rukama... strpi se, polako, spusti ruke, cuvam te. nije pomagala moja pobuna. lagani uljasti pokreti trajali su sve dok nije bio zadovoljan ucinjenim. tek tada dozvolio mi je sjesti. dodirnula sam mu obraz. osmjeh. i osmjeh. klupko ruku, klupko tijela. isparavajuci miris kipuceg klupka punio je kucu. krv na usnici, lagani griz, jos sam osjecala. prelazeci rukama, gledala sam ga beskonacno dugo. maestral pocinje svoj sum zibajuci kokosov zrak. ovdje se nikad ne osjecas sam.

To je samo tihi prostor gdje vecina zivih seta osjecajuci mir u sebi, posvecujuci trenutke onima tamo.

Ti, i ljudi koji razmisljaju kao ti svakodnevno prolaze pokraj mene i mojih klinaca ne osjecajuci potrebu za strucnom pomoci...: kava:

I danas dok sam (na) pravio 160 km vozeci se po gradu s jednog kraja na drugi, upadajuci i zapadajuci u guzve, pokusavajuci izvaditi onu gorcinu iz grla zbog svih prometnih cepova, gubeci i oduzimajuci prvenstvo prolaza, dok me je crveno na semaforima uporno pokusavalo hipnotizirati i promatrajuci sva ona lica oko sebe na raskrizjima i ulicama, osjecajuci ce se u svom Golfu poput ptice u kavezu, koja uopce nema zelju da napusti svoj kavez buduci da s druge strane stanuje ludilo, potrazih i prepustih se svojim mislima.

Sjedeci na rubu zida stare kule i osjecajuci hrapav kamen pod jagodicama prstiju, dosla mi je misao - AKO ZATVORIS OCI I ZAMISLIS... mozes li se mislima preseliti i ovaj svijet gledati ocima nekog od prije devet stoljeca - kako bi to izgledalo?

Naime, jedne smo tako veceri nas dvojica razgovarali o zivotu i upijao sam njegovu mudrost osjecajuci se kao neuki djecak sto slusa mudrog ucitelja, kad me odjednom upitao, kako se ja osjecam sada...

I gle cuda, jedno jutro se probude osjecajuci kao da se guse.

Svi oni su se bar na jedan dan nasli u tropskom okruzenju zamisljajuci da se ne nalaze u Rotterdamu, nego da pijuckaju koktel negdje na bijeloj pjescanoj plazi ispod palmi osjecajuci blagi povjetarac s Karipskog mora.

jutra su bljestava. zaboravih zamraciti sobu, sunce me posjetilo prerano. bunovna izvlacim tijelo smotano bijelim platnenim plahtama pregolemeog kreveta. jos uvijek nije prevruce, taman, ugodno. nalazim neku musku kosulju, navlaceci rukave bez kopcanja. kuhinja, voda, kava. kamen pod bosim nogama. mirna mirisna noc i ranojutarnji morski povjetarac provlace se mislima. polusnena uzimam salicu i odlazim na terasu. kameni stol i klupica u sjeni kuce. gutljaj vruce kave, gorak, poznat, onakav kakav volim klizne mi niz grlo. palim cigaretu nesvjesno. namreskano more se smiruje, bljestavo ulje. kamen jos hladan pod stopalima. nema nikog u susjedstvu. sama sam, kao nikad do sad, a ne osjecam se tako. mlado jutro potice mi tijelo na pokret. dizem se, odlazim u kuhinju. prekapajuci po davno zaboravljenim ladicama trazim svoj noz. bosa, kao prije, kao i uvijek, kroz vrt, preko grubih kamenih ploca spustam se na skrape. neki davni instinkt vodi me preko njih, u rupe, do poznatih " lovista ". berem pantalene, onako mokre spremam ih u prednji dzep na kosulji. gacam sve dublje i dublje. more mi hladi noge, penjuci se iznad koljena. zubima skidam meso sa zive skoljke osjecajuci iskonski okus mora na nepcu. nigdje nikog. modro ulje, sunce se polako dize przeci mi kozu. bacam kosulju na prvu skrapu i zaronim. titraji vode miluju mi nesputano tijelo hladeci ga. uzbudujuci, poseban osjecaj spoja sa mokrim plavetnilom. ronim, gledajuci taj cudesan svijet s kojim se stopam, koji me miluje u svakoj pori. brzim zamasima, rezem vodu uz obalu plivajuci tamo i natrag. izlazim osvjezena, na moju skrapu prekrivenu mekanim smedim tepihom koji osjecam pod nogama jos uvijek do gleznja u moru. kosa mi se cjedi, par koraka, navlacim odbacenu kosulju potpuno probudenih osjetila.

Sveti red primio je g. 1925. Premda bijaše slaba zdravlja, osobito u vrijeme bogoslovskih nauka, osjecajuci povremeno i teže bolove, ipak je ocuvao radosno i vedro raspoloženje.

Uzivala sam u njegovom gledanju, osjecajuci beskrajnu povezanost.. znala sam kako zna, kako ja znam, kako zelim.. kako.. sve je znao i sve je ispunjavao..

svaka cast @marjory i familiji joj-ali bogomi ima nas puno sto iz jugomraka i ne nosimo traumaticna iskustva.. meni niko nikad iz familije nije bio u SK, mater i baba su uredno isle u crkvu-a ja sam radio sto sam htio ne osjecajuci sve te patnje o kojima pricate.. ni ljudi oko mene-u svojim 50 im godinama danas-ni oni nisu stenjali pod okupatorskom jugo cizmom.. ima vas znaci sto ste patili i mora bit da vam stvarno nije bilo lako ako vam mje tudjman dobar.. ali ja patio nisam ' ne patim ni danas, dapace-ali franjo tudjman mi je u najblazu ruku smijesan - kao politicki, moralno i intelektualno potpuno izgubljen lik.. on je stvorio hrvatsku-stvorili su je i racan i boljkovac i manolic-da je bilo pustit tudjmana samog on bi zaboravio di ide.. koga poznajete da je moralna velicina a da je u zivotu navijao za dva kluba, ima li iko na portalu takav primjer? altroke bio predsjednik.. da ne spominjem konverziju komunizam-hrv nacionalizam i ' srecu sto mu zena nije srpkinja i zidovka ' - a puste godine u beogradu zivio i penjao se na stangu grobara.. u tudjmanu velicinu moze VIDIT samo ray charles..

Osjecajuci se ko da mi na celu pise dobro poznata kratica OBL koja oznacava jamerickog neprijatelja broj 1 moradoh se povuc na stranu.

Osjecajuci da sva ta zbivanja najavljuju i skori Mesicev kraj, kojem se nadam i za kojeg molim... I sve vjerojatnije mi se cini da ce se 2. molitvena nakana mog produzetka boravka u misijama (v. desni stupac) uskoro i ispuniti...

dobro, osjecam se usrano, je li to samo faza ja ne znam.znam da mi nije lijepo biti ja, osjecati se kao da si non stop na nekakvoj provjeri, testiranju i na kraju krajeva jednostavno ne drzis korak s time.pa jebote ne mozes svih zadovoljit svih usrecit i jos k tome da ti budes sretan. neki ce reci da nisam zahvalana-imam odlicnog decka, prosjecne starce, okej sam u skoli no jebemu mater sta mi jos fali? osjecam kao da jurim kroz zivot, ne osjecajuci tude duse, samo idem. pokusavam ljude osjetiti, gledati ih u cetiri dimenzije ali ne mogu, nametnut mi je taj tempo ' zadovolji svakoga ', a definiram ga ovako: budi zabavna, komunikativan, vesela.

Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise.

No, i onda i danas uvijek isti dusebriznici bubaju pravila u skolskim klupama i sretni su kad konacno nauce razliku izmedju ije i je, c i c, osjecajuci odjednom intelektualnu superiornost nad kajkavskim tutlekima.

Sredovjecni cojvek kupio novog Porschea, izadje na autoput i stisne do 160, osjecajuci kako mu vjetar mrsi proredjenu kosu.

Nakon toga sam se digla, ne osjecajuci bol, nastavila sam hodati prema tamnicama.

Ne znam dal je divnije ujutro se buditi poljupcima ili sneno pedalirati osjecajuci zrake sunca koje su sa svakim kilometrom toplije.

Dirnuto, sa suzama u ocima, citali smo njihova razigrana slova, slozena u tople recenice, osjecajuci kako svi oni, vec sad postaju pravi mali misionari, zahvaljujuci vasem poticaju, pouci i odgoju, koji daju tako lijepe plodove i rezultate.

Gospodja je ocito povridjena do samoubilackog nauma osjecajuci se Nitko i Nista u toj sredini.

Policijske snage opkolile su zgradu vijeca osjecajuci da to tako nece moci proci i nisu pogrjesile, jer nedugo zatim vise od 300 navijaca Hajduka okupilo se i skandiranjima protiv aktualne vlasti te gradonacelnika Zeljka Keruma zatrazilo ulazak unutra i hitan razgovor sa nadredenima.

nista nesto... vrijeme.. vratila sam se iz setnje. cekam slijedecu setnju sa janicom. nove livade, rastrcavanja, toliko toga nepoznatog.. upoznajemo se nas dvije polako, sve vise. kad joj suze teku tjesim ju, ceskam. ne dopirem uvijek do nje, tvrdoglavo ga trazi njuseci svako stablo. tek kad vidi i u mojim ocima suze, stane i idemo dalje. neki dan nestao je dio mene, lun je zaspao. moj prijatelj, moj mali covjek, mali medo, moj alter ego. nitko me ne budi jutrom, ni ne gleda crnim ocima. prazan nam je dom, janici i meni. najdrazi i ja, osjecali smo se, nismo toliko pricali koliko smo znali da smo tu. i on i ja. sad mi se cini da ne mogu pisati nase price jos neko vrijeme. nista nesto.. osim bola.. praznina je prevelika. suncica je zaspala ali ostala u meni zauvijek. beskrajna ljubav i povjerenje. povezanost, toplina. toplina dodirom i toplina koja je zracila. hrpa cupave ljubavi i osjecaja. samovolje i njeznosti. pricati cu vam jos kad budem mogla. sada mi je pretesko. pricati cu vam nase price, lunove i moje, price koje smo smislili pricajuci jedan drugom, nijemo, znajuci sto onaj drugi misli, nadovezujuci se. svatko zivuci neki svoj zivot i onaj nas, nerazdvojni, spojen sinergijom osjecaja svijeta oko i u nama. sanjajuci i osjecajuci... razmisljajuci... voleci...

Kako god sam prije intezivno vjerovala u svijetli trenutak pred nama osjecajuci pri tom ponekad i stvarnu euforiju srece nekog kolektivnog jedinstva, sad mi se pak u zadnje vrijeme zalomi i neki sasvim u opozitivu isto intezivan feeling (ne zovem takav trenutak ni osjetom, niti mislju; nema oznaku misli, a ni rijeci; nije u slovima

Relativno se osjecajuci spreman došao je dan polaska 24.12.2006. Ekipa se okupila na Zagrebackom areodromu ukupno 15 ljudi 9 iz Ðakova 2 iz Vrbovca po 1 iz Bjelovara i Krasnog na Velebitu i nas dvoje ja iz Virja i Milica iz Ðurdevca.