i ja isto zelim da ljudi dobiju pare. ali ne na kredit. da, todoric ima 40 k zaposlenih. sa 50 % poreza (a tolko su ti manje vise i sad davanja na rad) sve place ispod 4 k kuna netto (6 k kuna brutto) NE ISPLATE 2 k s kojima ih castis (ergo vadis te pare iz sesira). ne racunajuci javni sektor (preljevanje iz supljeg u prazno sto se tice poreza), koja ono bijese prosjecna placa u realnom? gdje ti tocno mislis namaknuti lovu s kojom se razbacujes? koliko tocno mislis da todoric ima zaposlenih ispod 4 k kuna? a dam se kladit bar 30 k. recimo da su 30 k kasirke na minimalcu. cestitam, kasirke sad imaju placu 400 kuna (sa tvojim poklonom 2400, minimalac zadovoljen), a ti castis todorica s 60 milja kuna. castis. poklanjas. svaki mjesec. jer ih nije zaradio. i ne, neces ih naplatiti od poreza na dobit. kad me dovoljno stisnes, u 12. mjesecu kupim neki zgodni papir vani za svu svoju dobit, a 1. sljedece godine ga prodam (za nesto jeftinije) - pa ti oporezuj. puno srece u dokazivanju na sudu da ja izbjegavam platit porez (ako uopce i skuzis sto radim) - treba jako puno politicke volje da bi tako nesto proslo. mnogo vise od drzave u kojoj ak ne platis porez, drzava ti ga oprosti (jel eto cuvamo radna mjesta). sto mislis kako se osjecamo mi idioti koji smo ga ipak placali?

No nesto je jasno... ako imamo te morale i ako svjesno odradimo nesto sto nije u skladu sa nasim moralom onda nas grize savjest i osjecamo se krivim.

Bol i sreca ili radost su uvjek toliko veliki, koliko ih mi osjecamo.

Nepoznati autor nemoj se derat na meeeeneeee: (((blento moj: cvijece smo brale kod rječke bolnice da se osjecamo kao gospođe: ovo nekakva ludost, da: budala faca: ko to mene geedi: pingvin tko je ovdje lud?: išle i na more čak par puta: motovun i nekakva medica ovoono::)) srećne: ovo jako lijepa slika meni, negdje vani smo bile, sretneee: vjerovatno faca poslije jednog od padova: lijepo mi vidjet ju sretnu: lijepa slika u motovunu također: i tako ja nju volim...

Ti nas ljudi promatraju, osjecamo na sebi zacudene i neodobravajuce poglede žena u odijelcima i salonkama.

Osjecamo da smo stranci na dnevnom svjetlu i ne pripadamo radnom narodu s borama od zabrinutosti svakodnevicom...

Mi bi se morali tako lose osjecati, i osjecamo se znali mi to ili ne znali.

Moramo se boriti svaki dan da nam osjetila ne otupe i da se osjecamo zivi.

A sigurna sam da niti jedan trenutak posvecen meditaciji, kao ni trenutak posvecen uzvisenim osjecajima kada svijet jednostavno stane i mi se osjecamo potpuno ispunjeni u tom trenutku sadasnjosti i potpuno zivi i budni, ne moze ostat nezabiljezen zauvijek negdje u nasoj svijesti.

Suker voli naglasiti da je korupcija percepcija i da se ne da mjeriti. znaci vlada se ne treba boriti protiv korupcije vec treba popraviti percepciju. to vlada cini uspjesno, promjenili su neke ministre (karamarko, simonovic) pa cak i predsjednika vlade. rezultat, stanje gore ali se osjecamo bolje. popravili percepciju: -))))

Energiju koju mi osjecamo, zelimo prenijeti i na publiku.

postoji nekoliko srodnih dusa covjek naide na njih nadu se zajedno i zive, rstu, preplicu se... kao sto je vjestac rekao, nista na svijetu ne stoji, sve sto se ne krece - mrtvo je tako i mi i nasa srodna dusa, zivimo svoje zivote, malo zajednicke malo svoje radimo dobre i lose poteze i snosimo posljedice istih:) kad smo zajedno sa svojom srodnom dusom znamo to, osjecamo

Stoga u vremenu ovom u kojemu zivimo, osjecamo potrebu za objavom Dogme o sveopcem bratstvu kao i Dogme o nedodirljivosti ljudske savjesti.

Bas prekjucer, dok smo ispijali kavu lijecnica i ja u velikom trgovackom centru, prisla nam je novinarka nacionalne televizije i pitala da li bi htjeli reci par rijeci kada smo dosli i kao se osjecamo ovdje, ali smo je morali odbiti radi prokletih klauzula u ugovoru.

Jel netko od vas zna nesto vise o tome, kako se manifestira srodna dusa, kako se osjecamo ako ju sretnemo, mozemo li ju prepoznati...?

firefighter79 01. Rujan 2011. 20:37:03 zasto smo jos zivi? prvo, fala bogu da smo zivi. pa ne mogu svaki dan vatrogasci tako masovno ginuti u intervencijama. kad sam tek dosao u vatrogasce nismo imali ni dijelic zastitne i skupne opreme za gasenje, nije bilo pomoci iz zraka i desantiranja. imao si samo svoje noge, vatrogasnu uniformu od obicnog platna koji je lijepo gorio, kosir i granu za gasenje, eventualno koju naprtnjacu. pozar bi gasili ili s zacelja ili bocno, nikada mu se ili gotovo nikada ne bi nalazili na pravcu njegovog sirenja. danas se pozar gasi sofisticiranije, drugacijom taktikom, vatrogasci se desantiraju cesto ispred pravca sirenja vatre a iz toga se moze upasti u brojne opasne situacije. koristi se pruga (vecinom D cijevi) i pozari se cesto pokusavaju napasti i frontalno sto je ucinkovito ali puno opasnije. i onda dolazimo do apsurda da prije kad nismo imali nikakva sredstava za gasenja kao ni zastitna sredstva da smo manje puta imali povrede na " poslu ", o smrtnim slucajevima necu ni govoriti. danas je drugacija prica jer smo u svim tim intervencijama ipak evoluirali i greske ispravljamo u hodu. usput nas prati razvoj tehnike (kanaderi, helikopteri, visoki tlak, kompleti za desantiranje, zastitna odjeca od negorivih materijala. osjecamo se jacim i ponekad znamo podcijeniti pozar i eto dogodu se razne pogibeljne situacije. mozda smo ja i ti do sada (neka tako i ostane) imali i dozu srece u svim tim brojnim intervencijama sto nase jadne kolege na Kornatu nazalost nisu...

SVETO SRCE ISUSOVO, U TEBE POLAŽEM SVOJE POUZDANJE I MOLIM TE MILOST (ovdje navedi milost koju želiš zadobiti) 9. dan Sada ste u žalosti, no ja cu vas opet vidjeti; i SRCE CE VAM SE RADOVATI Ivan 16,22 MEDITACIJA Radost nam se ulijeva u srca dok osjecamo Božju prisutnost u našim životima i svijetu oko nas.

Filmovi nas pumpaju idejama o nekom savrsenom svijetu a mi se samo osjecamo jos usamljeniji.

Kupnjom tog zemljista, sto je izravno naredio Rogozar, HZ Cargo se trajno ukopao u dugove, sto danas najvise osjecamo, a " Novi Plobest " je osvario cistu dobit od 115.000.000 kuna.

Nisam sama makar nemam decka, imam svoje prijateljice koje stvarno volim i danasnju vecer cemo provesti zajedno, odlucile smo se lijepo urediti i otici na veceru, biti nasmijane i vesele, ne samo zato jer to zelimo, vec zato jer se i tako osjecamo...

I slijepcu je jasno da je ovaj clanak objavljen sa ciljem da se mi sad osjecamo trjumfalno jer se pridruzujemo EU, a Srbija se eto, jadna, vraca na istok.

Dolazio je svaki dan i uvijek je postojala neka simpaticna veza između nas, bezazlena u to vrijeme, mislila sam.. nije mi to bilo bitno, bio mi je prijatelj. onda je muz otisao raditi na teren, a prijatelj je i dalje dolazio. svaki dan smo provodili vrijeme zajedno, svaku vecer, svaku noc se dopisivali, o opcenitim stvarima, o problemima.. ili samo zezancija, ali smo pricali, nije bilo bitno sta. i tako je to islo, mjesecima, sve vise i vise i sve cesce i cesce. postao mi je jedna od najbitnijih osoba u zivotu. i iako sam vidjela da mi fali neprirodno ako ga 1 dan ne vidim ili ne cujem, i dalje sam se uvjeravala da je bezazleno i da je samo prijatelj. prije godinu dana, sasvim iznenada, nakon godina i mjeseci druzenja i viđanja i priicanja, prvi put smo spomenili nasu situaciju, jer smo oboje vidjeli da ima neceg vise. od tada smo mjesecima pricali samo o nama, sto osjecamo, sta cemo, kako cemo, otkud sve to, zasto smo se toliko zblizili, kako ce to proci... imali smo jak platonski odnos, a i sama prica o nama, prijateljstvu ili ljubavi izazivala je ogromnu krivnju u meni. odlucila sam da necu nista poduzeti, da ce vrijeme pokazati... znali smo se nekad zagrlit samo i satima tako ostati, zagrljeni, drzati jedno drugo... osjecala sam i njeznost i ljubav i prijateljstvo i privlacnost i krivnju.. sve u isto vrijeme.. ali htjela sam da me drzi tako, i htjela sam ja njega drzati, grliti.. sta da kazem.. prestala sam jesti, spavati normalno, iz dana u dan sam samo na njega mislila, znajuci da nikad necemo biti zajedno, ali u srcu i dusi smo bili zajedno, i znali smo to oboje. ne zelim povrijediti muza, on ne zeli povrijediti prijatelja.. nas dvoje ostali smo povrijeđeni. nisam mogla biti s nim, ali nisam htjela ni biti bez njega. trazila sam da mi bude samo prijatelj, ako moze.. i islo je neko vrijeme. bilo mi je dovoljno samo da je tu, da ga cujem, da ga vidim, da znam da je dobro i da je jos uvijek tu. volim ga i bojala sam se da cu ga izgubiti potpuno. i postupno je i prestao dolaziti, tesko je to i njemu. sve se manje cujemo, ne viđamo se vise skoro uopce, ali osjecaji su ostali snazni kao i prije. nekad mislim da moram i mogu zivjeti s tim, a nekad zelim vristati i plakat i pobjeci iz svoje koze. svakodnevno mislim na njega i osjecam ga i jaaaaako mi je tesko. imam osjecaj da nikada nece proci. fali mi on, kao osoba, kao prijatelj i kao muskarac.. cujemo se nekad, tek tako da znamo da smo dobro. da mogu vratiti vrijeme, nekad mislim da se nikad ne bih tako zblizila s njim jer je tako tesko biti bez njega, sad vidim, a nekad mislim da bih sve isto napravila, jer imam jednu uspomenu, uzasno bolnu ali i uzasno lijepu, na vrijeme provedeno s njim, na ljubav, na njega... nikad ga necu zaboraviti jer ce on uvijek biti dio moga zivota, i u srcu a i fizicki, samo se nadam da jednog dana nece biti ovako bolno i tesko i da cemo se moci ponovo vidjeti normalno i biti prijatelji... ali znam da je to vjerovatno nemoguce. vrijeme ne pomaze puno, jer prolaze godine, a osjecaji ostaju.. procitala sam samo par vasih prica, i nekako je lakse znati da se to ne događa samo tebi, mada mi je zao svakog kome se to događa.. vise ne gledam jednako ne " prijevaru " jer nikad ne znas kakva prica iza toga stoji.. samo ja to ne bih mogla napraviti, i nije mi zao sto nisam... ali sad moram zivjeti s ovim sto osjecam, najbolje sto mogu. prezivljavati, ponekad mislim..

To sto se mi danas osjecamo sigurni ne znaci da nam vojska nije potrebna ili da nam u buducnosti nece biti potrebna.

Mi najbolje znamo sto radimo i sto osjecamo jedno za drugo.

izvodjenje vjezbe: sjednemo u stabilnu meditacijsku pozu, zatvorimo oci. opustimo se. koncentriramo na disanje. pocnemo udisat kroz lijevu nozdrvu-svjesno, bez pomoci prstiju. zamisljemo si tok zraka od vrha nosa prema Ajni cakri, 3. oku, mjestu izmedju obrva. natrag izdishemo, svjesno, kroz desnu nozdrvu, i osjecamo kako izdishemo od Ajne cakre prema vrhu nosa. postajemo svjesni obrnutog V puta udisanja, od izmedju obrva kroz nozdrve prema vrhu nosa, i obratno. nakon sto smo izdahnuli kroz desnu nozdrv, opet udishemo-samo tom nozrdvom - prema vrhu nosa do Ajne cakre. polako, svjesni toka zraka, i Prane koju dizemo od nosa prema Ajni cakri, zatim tu presaltamo na lijevu nozdrvu i izdishemo kroz lijevu. to je 2. runda. onda opet na opisani nacin kroz lijevu. i natrag. peti put kroz obadvije polako prema 3. oku, i onda natrag prema vrhu nosa. to mozemo ponovit vishe puta. pritom moramo brojiti i ne prepustiti se senzacijama koje ce se pojavljivati. ova vjezba je sastavni dio Kriye budjenja cakri, i tu se radi o istovremenom budjenju 3. oka i korijenske cakre. jako jaka pranayama. korijenska cakra, je uz sexualnu, sjediste puno negativnih potisnutih emocija, pa je dosta tesko odrzati svjesnost da se ne odpluta. ako radimo pred spavanje, cesto ce s desit da ce nasha svjest biti uznemirena, feelingom ili energijom. znaci: nono: pred spavanje, osim ako smo u periodu kad se stvarno bavimo time - sto ukljucuje Yogu, ostale pranayame, pravilnu prehranu.. tek tada cemo imati uvida i moci staviti senzacije u shiri kontext.

dok vas decke vecinom seks privlaci jer vam pomaze da se osjecate dobro, mi cure u seksu mozemo uzivati tek kad se zaista najprije osjecamo dobro. zato je i nas orgazam visi/slozeniji od vaseg, i moze trajati.. life long.. ako ste Persona i znate podgrijavati i odrazavati Bozju njeznost kroz svakodnevne male stvari

izbaci to iz sebe. neka ti bude lakse. ali stvarnost se nece promjenit. bol ce ostati. razocarenje jos jedno. samo polako i smireno. ovo je postalo gubitak vremena. kako ali kako dalje nakon svega? kako ostat priseban? kako ne pogorsat stvari? mislim da je sada kraj. konacan kraj. kome zahvalit? uvijek nam je netko kriv. da ponekad i je. ali krivi smo i mi sami. ali zasto? zasto smo tolika gamad unistit netkome zivot? unistit dio zivota? ponekad je tesko opisat kako se osjecamo. tesko je uopce pokazat osjecaje. bojimo se. bojimo se istine. bojimo se jer smo (pre) velike kukavice pokazat sto osjecamo. bojimo se rec sta mislimo. jednostavno se bojimo svega sto ce nam se desit. postali smo neke face. agresivne virtualne face. jednostavno smo prestali biti ljudi. postali smo se bojiti obicne istine. da istina boli ponekad. ali bolje je i znat i okrutnu istinu nego li zivit nesto sto je bila necija masta. neciji prljavi i okrutnu um. zasto se jednosavno ne prestanemo s tim sranjima. zasto idemo za onim sto drugi vole? za onime sto drugi hoce? nemamo iste interese. ja sam druga osoba. ja imam neki svoj svijet. nesto sto ja volim i cijenim u zivotu. tesko je pomiriti se stvarnoscu i realnoscu. tesko je pogledati istinu u oci. da pogrijesila sam u mnogim stvarima. kao i svi mnogu. pa sta sad? krivi smo si sami. ali jos smo mladi. jos ucimo. ucit cemo do kraja zivota svakim danom.

Jedino duboku u srcu nismo glumci, duboko u srcu znamo sto osjecamo i sto zelimo, duboko u srcu je ono nesto sto ti neda da glumis, sto te tjera da budes iskren, da pokazes ljudima koliko ti je stalo..

Jasno da se ni jedna od ovih stvari ne ostvaruje, upravo suprotno, osjecamo to na svojim zivotima.

Zar ljubav nebi trebala biti iznad svih, jaca od svega? Ovo nemoze biti kraj, jer ljubavi jos ima... Znamo to... Osjecamo to...