sve je to počelo prije nekih petnaestak godina, kad je rođak, kojeg smo posjećivali dvaput godišnje, dobio gitaru. dobio ju je jer je krenuo na privatne satove. i čak je naučio nekoliko akorda i mislim da još uvik zna nešto. uglavnom, ja sam se zaljubio u gitaru. ali kako kod mene nije bilo glazbene škole, a ni učitelja (ipak sam ja iz kraja koji najviše vjeruju svom glasu, a i sviranje je naporno, a i ne možeš zaliti grlo u pauzi između dvi kitice) onda sam ja odustao od učenja voljenog instrumenta. a tad sam volio pivati i piva sam stalno. onda sam malo promutira. kažu da to svi dečki, osim nekih bečkih dječaka, moraju. i izgubio sam dobar glas, ako sam ga uopće ima. ma ima sam ga. bar jednom tjedno me zvala teta, da joj otpjevam onu crkvenu ' Ostani s nama jer večer je, ostani gospode, ostani s nama jer mrači se, ostani Gospodine '. a nije to baš lagano za pivati. međutim, gubitak glasa i mutacija istog, me nisu odgovorili od pivanja. i dalje sam ja tulio iako toga nisam bio svjestan. sad mi je tek jasno. ali tad se lipo iscrtavala ona mudra ' što manje znaš, pametniji si '. onda je došla srednja škola i moja putovanja s crkvom. nevjerojatno je to, ali u ' crkvenom ' društvu uvik neko zna svirati gitaru. i onda sam opet ja tulio. svirači me nisu volili, jer sam kvario pisme, ali im je bilo drago imati me uza se. jer nisam ima tremu. ja sam se dera di god sam stiga i kad god sam stiga. no, proučavajući situaciju oko sebe, ja primjetih u ranim tinejdžerskim danima, da cure nekako preferiraju dečke koji sviraju. a kako nisam baš neka prilika i slika (ona slika kod fizikalca je čisto Malenino umijeće baratanja aparatom) onda sam ja odlučio naučiti svirati. tako sam se opet vratio onoj prvoj instrumentskoj ljubavi. slijedili su dana sviranja i izluđivanja ljudi oko mene. naučio sam akorde, ali nikako naučiti to izmijenjivati. onda sam naučio i izmjenjivati, ali nikao uhvatiti ritam. nakon godinu i pol učenja, u svojoj sobi s pjesmaricom, s gitare je potekla ' S dlana Boga pala si ' i ' Jednom kad noć '.