Nakon što se razbudim i razbistrim poslije gotovo probdjevene noći, utočim si malo pjenušca u usku čašu na visokom stalku (uvijek me ta čaša podsjeti na jednu basnu; kako bi se teta lija iz nje napila?) i otplovim na zvucima iz Wiener Musikverein-a.

I sada kada sam ovdje i kada sam shvatila da neće biti tako lako kako sam u prvi mah mislila (ali zar je išta novo lako?) otplovim mislima u svoju domaju i vidim sve ono što me tamo čini sretnom i znam da je ponekad potrebno otići da bismo shvatili ljepotu u kojoj smo do tada bili.

Seks mi omogućava da otplovim iz tijela.

dodoh kuci i odmah za komp... da ko čoek normalno prozujam po netu... cijeli tjedan sav nikakav.. premda nije jos gotov... za mene je... donekle... sva ona sranja su donekle gotova... vecinu testova sma napisala... sad sa kakvim uspjehom.. neam pojma... sad mi je u glavi jedino Bozić.. praznici.. uzivanje... izlezavanje.. i tak.. ma nis posebno... zaboravih... bila sma prosli vikend vani... i tak... bilo ok... ustvari... bilo mi je super... zbog necega (citaj nekoga) ali kao i obicno prebrzo se ponadam.. prebrzo od pogleda napravim romansu looooool..... prebrzo otplovim u svijet snova.. mislju da imam nest... a ustvari nist.. previse si umisljam... previse mastanja.. previse dobro da bi bilo istinito... previse je to ipak za mene... a ja i dalje mislim da ima netko za mene.... nemoguce za sad... a imam takav utisak da mi netko treba... ne znam kako da napisem... ili sto... ili o cemu... ili o kome... previse dobro da bi bilo istinito... nema sanse... svi traze svoj odraz u ogledalu... a ja svoj jos uvijek ne vidim... samo magla... sve je tako nejasno... a i ovi moji osjecaji koji pokusavaju naci izlaz u ovim rijecima koje su prazne... bez icega... znam da nisam sama... jer toliko prekrasnih ljudi oko sebe imam... ali zasto onda trazim " neki " pogled u rulji koji ce mi reci.. stani... tu sam... previse patetike za jedna post... predlazem ti da prestanes citati... pogled koji ce sve reci... " cekam da mi netko namaze lice osmjehom.. i suze obrise.. tiho.. zajedno da prezivimo noc.. ljubavi... " neka pjesma... sam refren.. ma bzvz... nema smisla dalje pisati... nekome sam bila nula u ocima... bila sam glupaca... zaista sam bila loser kakvog nema... i jos nisam svjesna KAKO SAM SI MOGLA TA SVA SRaNJA S NJIM DOPUSTITI I PASTI TAKO NISKO???? ali... ja se opet nadam... da... ce... me netko... voljeti.. onakvu kakva jesam... sa svim svojim pateticnim manama... sa svojim djetinjarijama... mislila sam da ti to kuzis... ali ti si po tome gazio... i nije te bilo briga.... priznaj??? sad... ja... dalje... sama krocim... ista... ali drugacija... dijete u meni jos uvijek zivi.. i beskrajno vjeruje u ljude... pa cak i u tebe... koji si otisao... koji s neces vratiti... i bolje mu je:))... sretna... ali pod upitnikom... izgubila sam samopouzdanje... ali vracam ga.. polako... jako polako.... necujno.... jer ja sam... ta...:)))

Da otplovim u bezdan u kojem sam se do susreta s njom nalazio.

Adrenalin skoči i otplovim u drugi film.

Stvari se polako vračaju na mjesto Ovako nešto se ne događa često premda priznajem ponekad pretjeram i nekud otplovim sam,

Drži me na zemlji da ne otplovim u oblake i da ne tresnem jako pri padu.: cerek:

Nisam dovoljno rječita da opišem taj osjećaj, šum mora, udaranje valova o stine... samo zatvorim oči i otplovim daleko... uglavnom zaspim.

Povučen sam tip i najviše volim povesti društvo na svoj brod pa zaploviti obalama Toskane, a nerijetko otplovim i do Sardinije - rekao je Marcelo Lippi

evo me nazad.... dugo me nije bilo zato jer sam u utorak 14 - tog isla na pripreme. vjerovali ili ne meni je na pripremama bi9lo super. bili smo 5 dana.tj.od utorka do subote. a u petak smo ja i jedna frendica isle u disco i super smo se zabavile. u subotu cim sam se vratila isla sam kod svoje najfrendice Ane. i onda nakon nekog vremena provedenog doma izlezavajuci se pocela sam se spremati za festu. festa je bila u Brod Moravicama a organizirao ju je moj klub.u sedam sati sam sa dva frenda krenula do Ane i onda smo mi svi skupa isli na festu. ajjjjjjooooooooojjjjjjj, kako je bilo dobro na festi... ja bi odmah nazad.. zasto sve sto je dobro tako brzo prođe, zasto ta festa nije potrajala jos barem malo, ali ZASTO?????? izgleda da je previse takvih pitanja, sada vise nemozemo vratiti vrijeme i prema tome ostaju nam samo sjecanja i uspomene... mozda se jos koji puta u mom zivotu zalomi koja tako dobra festa a mozda i ne.... u svakom slucaju ja sam bila veom lose volje kada sam u jednom trenutku pogledala na sat (prije mi to nije palo na pamet) i kada sam ugledala da je vec 3 sata i da cu vjerojatno skoro morati doma.... ali sta sam ja mogla... no nije bitno... sta je bilo bilo je.. i danas sam popodne isla na festu u BRod Moravice to je zapravo bio nastavak feste od jucer... mislim isla bih ja i prije na tu festu ali sam se tek u jedan probudila pa onda nije bilo vremena prije... i sada stvarno neznam sta da vam jos napisem... vise nemam inspiracije... jedino mi je zao sto nisam bila na festi u skradu koja je bila u utorak... ali sta ja mogu kada sam bila na pripremama inace bi ja veoma rado isla..... i to je to od mene... pozzzzzzzzzz svima i komentirajte..... za kraj vam evo rijeci moje skoro pa najdraze pjesme: Kurve Stvari se polako vracaju na mjesto ovakvo nesto se ne dogadja cesto premda, priznajem ponekad pretjeram i nekud otplovim sam i tad slike izblijede sve i tad zatvaram se u sebe i tad nisi mi potrebna

@vip: u pravu si, ostalo je nedorečeno (kakvog sebe uglavnom i doživljavam) kad gledam film uživim se i totalno otplovim u taj svijet pa mi i pi pauza smeta, dok moj, sad već siti frend, tijekom filma obavi i par mobitela, gomilu komentara na kraju, ja sam uživao u dobrom filmu moj frend isto dobro ga poznajem stvarno je uživao.. @vip daisy: jeli moguće uživati bez strasti? molim mišljenje na prvu.. bez new-age s. anja..

S masom kupaca uplovljavam u jednu od uličica Saara tržnice i u mislima otplovim na Korzo.

Inspiracija je došla sama od sebe ponekad se sama sebi divim koliko daleko mislima mogu odluati u trenu tako mi je malo potrebno da otplovim daleko od stvarnosti.

Potiho se ušuljam u plahte, upalim noćnu svjetiljku i nakon par stranica neke knjige otplovim u carstvo snova.

Prijatelji dragi, me tak, z vremena na vreme, obuzme stanje i otplovim tam de se vidi i ono kaj se inače videti nemre.

heh... čim ju spomenem ili, eto, napišem TU riječ, ja otplovim... magična je...

Naletim na neko ime il pjesmu... nešto što me potakne da otplovim u prošlost...

I dakako sta je babi bilo milo, to joj se i snilo ljuljuskajuc se na ugodnom vitricu sa Dinare u onoj udobnoj stolici, a nakon obilatog slasnog rucka i zidarske pive otplovim ja ka ' sritan u kraljestvo Zvonimirovo..

Puštaš me da otplovim jer duboko u sebi znaš da se sjećam koja je moja luka.

Ta široka, ravna i koščata pleća, ostavila su trag u mojim mislima, ta bijela košulja koja je pokrivala pogled na svu tu ljepotu, te lopatice... bile su dovoljne da zatvorim oči i otplovim daleko... slike još tako žive

P: S: mene je stvarno toga strah...... da se probudim sama.mislim na to da otvorim oči i pogledam oko sebe, i tu se nalazi mnogo ljudi ali ja se osjećam strašno usamljeno..... evo, upravo sad se tako osjećam..... tako sam sama i usamljena, a mislim da nema goreg osjećaja od toga.............. moja jedina trenutna želja je da zaspem i da se ne probudim nego da otplovim na neko bolje i ljepše mjesto.ako upoće postoji takvo mjesto... želim otić negdi di mogu sanjat neometano svoje snove bez razmišljanja o problemima i o tome što me sutra čeka.............. ali nadam se da sutra slijedi bolji dan..............

Te stare slike nisu požutjele poput onih koje nastaju fotografskim aparatom iz tog vremena, nego su još uvijek svježe, žive i osjećam ugodu svaki puta kada u mislima otplovim razgledati ih

Sjednem, pocnem uciti, a onda otplovim negdje i gotovo je.

S vremena na vrijeme mi je potrebno da barem na kratko otplovim iz stvarnosti i time " napunim baterije " Postajem nervozan ako me u tome ometaju

DA SVE PRODJE. sto dalje, da otplovim od svega toga, udaljim se kao brod od kopna, dodjem do pucine, ne tugujuci za onim iza sebe, sto ostavljam, bez sjete, sva uplakana i zabrinuta lica koja mi masu, znatizeljne poglede i bjeline ostale bez jednog svog sjaja, ali obasjane tisucama drugih. zelim toj pucini sto prije i znam da kopno dalje ostaje kopno, uvijek cekajuci, zauvijek cekajuci

Kud sreće da i ja zalutam na nečiju Književnost, pa pronađem nečije Prenoćište, i da otplovim nekim vodama koje su rijetko kada bile bistre, a na kraju putovanja nikada bistrije.