udala sam se mlada, ali nismo mogli imati djece.to nisam znala prije stupanja u brak, a kad sam shvatila da dijete-trudnoća ne dolazi, bila sam užasno nesretna, tim više što sam već imala dva nećaka, koja sam obožavala i jedino što mi je trebalo u mom sretnom braku, (Bože dragi, a danas imam " sve " i opet nisam zadovoljn, ali to je neka druga priča), bilo je dijete.Nakon liječenja, Bogu dragom hvala, ostala sam trudna i donijela na svijet predivnu curicu, koja je sad već velika i koja mi toliko sreće i radosti svakodnevno pruža, da bol koju sam osjetila pri porodu, nije vrijedna spomena i rado bih je opet bila otrpjela, ali nažalost, nisam više mogla imati djece. ponavljam tarine riječi; moje dijete je najvrijednije što sam stvorila u životu i čini mi se da zbog tog čina, koji me je oplemenio i napravio boljom osobom, nisam uzalud došla na ovaj svijet.ovo nikako nije kritika neodlučnoj.samo sam ispričala svoje iskustvo i pokušala dočarati sreću koju sam osjetila kad sam rodila, i moj život, koji je nakon rođenja kćeri postao još ljepši i ispunjeniji.jako sam plašljiva osoba i shvaćam " patološki " strah neodlučne od boli, koja može pratiti porod.isto tako mi je potpuno razumljivo, da ne razmišljaju svi kao ja i da ne žele svi isto što i ja.smatram da ljudi koji ne žele djecu, ne trebaju je ni imati iako... kad bi neodlučna uspjela pobijediti strah i odlučila se roditi, sigurna sam da bi promijenila prioritete u svom životu, prirodni majčinski instinkt, nagonski bi se probudio i shvatila bi, da je to najveći dar, koji je dobila u životu.ipak... na kraju ću dodati, da je sloboda odlučivanja, primarno ljudsko pravo i osnova dostojanstvenog i normalnog života.i... da bi bili dobri drugima, moramo prvo sami biti sretni i zadovoljni sobom.i dragi Bog kaže: " ljubi bližnjega svoga, kao sebe samoga ". zato neodlučna, svi naši savjeti, počevši od rujaninog, mogu te " samo " potaknuti na razmišljanje, da spoznaš (do kraja) sebe, svoje želje i očekivanja, ali nitko ne može (i ne smije), odlučiti umjesto tebe:)))