Iako je meditacija kao sredstvo liječenja za modernog čovjeka i te kako učinkovita, autor naglašava " jednom i zauvijek " da nije dovoljna samo meditacija nego i rast u vrlini: "... ako čovjek trajno ne nastoji živjeti tako da izbjegava grijeh i ovladava svojim nesrečenim nagonima, nikakva metoda meditacije neče ga unaprijediti. " Zanimljivo je da autor demistificira strah, osobito od " istoka " koji je u Crkvi i te kako prisutan: " Ta valjda se nečemo kolebati da naučimo od drugih religija ono što tamo možemo naučiti. " Ukazuje na Drugi vatikanski sabor koji se jasno izrazio u prilog integriranja nekrščanskih metoda meditacije u krščansku duhovnost (Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, br. 18).