naime, dok sam ovih dana bila u karanteni zbog učenja, tako mi je svašta prozujalo kroz glavu, a i nekako me sve pritišće... malo godine (... mama: JA sam u tvojim godinama imala 2 djece, godine staža... bla-bla)... malo fax (nikako, al nikako kraj... što se kraj bliži to se dalji čini... zvuči besmisleno... al istinito)... malo (ne) imaštna (kao živjet sam, od kud ti stan, auto, kako to ljudi kupe... kako??)... pa sam smetnula s uma... malo čarolije u životu... i vrijednost stvari ili događaja koje posjedujem u životu... tj. nije da nema čarolije u mom životu nego sam je ja zaboravila primjećivati... ozbiljne su se stvari počele događati oko mene... pa se ja kao moram ponašati zrelo i odraslo... a nekad mi se čini da nije da se problemi povećavaju s godinama, nego nam pada imunitet za probleme i gledamo ih sve ozbiljnijim očima te im nepotrebno pridajemo previše važnosti... vidjevši djecu, stvarno se trebamo ugledati na njih... zaboravljamo riješavati probleme, nego ih gomilamo i gunđamo kako ih ima previše... i ljubomorni smo i zavidni... a samo treba skinuti masku i sve reći... kao djeca...