ja sam jedna od mnogih... isto kao ostale, a opet toliko drukcija od svih ostalih... ja... netko tko obozava miris limuna, jarku naracastu, crvenu i zutu boju... smajlice... plave kemijske... brzu voznju... svoga psa... bijele tigrove i majmune... dugu... nocno kupanje... sladoled u dobrom drustvu... putovanja... daleke gradove i mastanje o tome kako cu ih jednog dana sve obici... jedna cupava mala, koja vise i nije toliko mala, nego sad vec maturantica, koju brine maturalna radnja o Van Goghu, matura, prijemni, upis na fax... i... ako upadnem na fax, cinjenica da nije ovdje... cinjenica da ostavljam za sobom sve sto sam godinama gradila... susjede, susjedstvo... ja sam jedna Rijecanka... koja nezna di izaci subotom, pa ostane doma... koja voli setati Korzom... smijati se sa curama... zavaliti se u Buddhu na kavi, otici u Corso na najbolji sladoled... cokolada s preljevom cokolade... blogerica... vec oko godinu i pol ako ne i vise... no name girl... pa jedna mala garava... jedna starija sestra, kojoj se ponekad cini da njena sekica u neku ruku ovisi o njoj, da joj toliko treba pruziti, a toliko malo moze... seko, svi u zivotu prolaze, ali sestre ostaju... zapamti to-zauvijek jedna prijateljica, ikao vise i neznam cija... toliko puta sjebana od strane prijatelja... izigrana, povrijedjena... netko tko malo teze uci na svojim greskama... jedna osoba sa puno oziljaka, sa bezbroj nevidljivih oziljaka... a opet, toliko sam sretna jer postojim... netko tko zna cijeniti male znakove paznje, male rijeci koje puno znace... netko tko cijeni svako rame za plakanje, svaku rijec utjehe i svaku minutu u tisini punoj rijeci... prokleti pjesnik koji stoji na kisi, koji laze i voli... rijeci su cesto moje igracke... moja utjeha... neznam zasto ali inspiraciju crpim iz nostalgije i tuge... rijetko kad iz srece... ja sam osoba koja voli muziku... svakvu... i slusam sta mi tog trena dodje... i nevolim kad me zbog toga cudno gledaju ili osudjuju... moja velika strast je umjetnost... pogotovo ona neka moja umjetnost... volim pisati... umiruje me crtanje... obozavam fotografiju... jako sam znatizeljna, jako brbljava... ali samo u smislu da jako volim puno pricati, ali tajne su tajne... negdje duboko u biti jos uvijek mala djevojcica.... koja ceka svoga princa na bijelom konju, koja negdje duboko vjeruje u bajke i da ce netko i ovu Trnoruzicu probuditi iz sna... mala djevojcica koja koliko god bila vec odrasla spava s plisanim igrackama... i obozava plisane igracke... pufaste medvjedice, tigrice, prasce, miseve... sve plisane igracke... curica koja voli njezan mamin poljubac i siguran tatin zagrljaj... bakine kolace i dedine sale... a opet, dovoljno sam velika da znam sta je ljubav... sta je patnja... sta su suze i kako su rijetki pravi prijatelji... dovoljno velika da znam kako je to kad ti se srce slama... kakav je osjecaj kad se sve u tebi rusi a nema nikoga da sprijeci to urusavanje... sta znaci biti usamljen... tuzan i depresivan... dovoljno stara da znam koliko sam osjecajna... koliko me mogu povrijediti sitnice... ja sam osoba sa milijun savjeta... koliko puta su mi ljudi rekli da samo ja uvijek znam sta reci, da uvijek imam neki dobar savjet... ali nikad nijedan sam a ne poslusam... ni svoj, a ni tudji... ja sam mala maza... netko tko bi sve dao za iskreni osmjeh u tmurnom danu... tolpi zagljaj kad mi je najpotrebniji... ja sam cura, koja trazi svoju dugu polovicu... nekoga tko ce me znati cijeniti... voljeti... i postovati... i nikada vise od voljene osobe ne zelim cuti da zivim u nekom svom cudnom svijetu... jer, mozda i zivim... ali ocu da me netko jednostavno prihvati... a ne pokusava promjeniti... decko kojeg cu voljeti... frendovi... frendice... jer ja sam ja... zivim svoj zivot po svom izboru... trazim se u potpunosti... a na svom putu kroz tu potragu nezelim neiskrene ljude...... nepopravljiva romanticarka... iluzijonistica... jedna mala garava... mozda netko tko zivi u krivom vremenu, ili netko tko se jos nije nasao u ovom vremenu...