Osjećam se jadno, prejadno, potrošeno, gotovo.. ne znaš što imaš dok to ne izgubiš.Ja nisam znala, sad znam.Teško je izgubiti.. izgubiti Nekoga na koga si se mogao osloniti, povjeriti, biti tužan i biti sretan, sve uz Nekoga.Ne znam tko je kriv, zar je važno tko je kriv.nije.barem meni.Ne znam kako se to dogodilo, samo tako, odjednom, nenadano.. I nije mi važno, kakva korist od rasprave i ljutnje kad mi Netko nedostaje.nedostajem sama sebi, jer netko je dio mene, Da ne bi bilo zabuna, ovaj post nema veze s ljubavlju, fućka mi se za nju, za sve... Zašto ne pokazujem svoje osjećaje, zašto sam stalno u toj prokletoj čahuri koja je izvana nasmijana i puna života, a iznutra suha, prazna,.. Znam da nisam sama.Nisam.Ali, kao da jesam.Jesam li dovoljno cijenila prisutnost Nekoga, samo da je ovdje, tu uz mene, kada nitko drugi nije.Samo Netko.Koji mi sada silno nedostaje.I što da napravim?.. ništa... Lijepo sam zaključila da mi se život lagano pretvara u kaljužu.U kaljuži su snovi, nadanja budućnost, sadašnjost, Netko.... evo ovo je bilo za Nekoga, koji je bio moj Netko