Izbor analiziranih romana, dosljedno rečenom, nije bio presudno uvjetovan njihovim eventualnim pozicioniranjem unutar hrvatskog književnog kanona, nego, navodi se, njihovom dijaloškom uronjenošću u popularnu kulturu vremena koje ih okružuje od šablonske soc-realističke partizanske romanse Josipa Barkovića Sinovi slobode iz 1948. godine, preko paradigmatskih ostvarenja buntovničke proze u trapericama kao što su Čangi Alojza Majetića i romani Zvonimira Majdaka u šezdesetima, junakinja - potrošačica iz romana Irene Lukšić, Štefice Cvek Dubravke Ugrešić i melankoličnog odustajanja od pobune Gorana Tribusona u osamdesetim godinama te pankerskog Sjaja epohe Borivoja Radakovića na samom kraju dekadentnog socijalizma pa sve do romana koji problematiziraju potpuno novu, tranzicijsku i nacional-kapitalističku društvenu stvarnost, recimo oni Roberta Perišića, Ede Popovića, Ivana Vidića ili Vlade Bulića, da nabrojimo tek poznatije od obrađenih autora.