Jasmina Vojvodić u knjizi Tri tipa ruskog postmodernizma na primjerima analize djela Sorokina, Pelevina i Ulickaje proučava širok dijapazon postmodernističkih fenomena.

Iako je originalni Omega preživio svega 2 godine i 10 brojeva prije no što su ga otkazali zbog loše prodaje, s povijesnim je odmakom dobivao na vrijednosti pa danas, zbog zanimljivih likova i postmodernističkih scenarističkih postupaka slovi za klasika.

Sukladno svemu tomu dotaknut ćemo se filmsko/književnih brakova domaće (Ovce od gipsa/Svjedoci, Kino Lika) te inozemne produkcije (Oil/Bit će krvi, Isijavanje, Neka uđe onaj pravi) kao i postmodernističkih filmskih tekstova koji tematiziraju sam proces i koncept adaptacije (Adaptacija Spikea Jonzea, Sinegdoha New York Charlieja Kaufmana).

Međutim, interesantan je put ovog umjetnika do sadašnje opcije; od manirističkih postmodernističkih platna slikanih polovicom devedesetih godina prošlog stoljeća, preko skulpturalnih djela (objekata) gdje dolazi do izražaja njegova sklonost ka totalnoj redukciji, niza radova jednostavnog imenovanja ' ' OBLIK ' ', koje je ponekada izlagao kaotično pobacane po podu prostora, a kadikad ih postavljao u skoro pravilne geometrijske cjeline, da bi ciklus završio ' ' smirizacijom ' ' u slikarskim zahvatima, do okretanja ka rabljenju svog lika isprva koristeći fotoautoportrete stavljajući ih u ambijente, ili pomoću njih raditi site specifik objekte.

Pripovijesti takodjer sežu od realističnog kazivanja do postmodernističkih tekstualnih inovacija, gotovo uvijek sa znakovitim prizvukom crnog humora.

Stoga unatoč uvriježenu mišljenju ne samo šire javnosti i čitateljske publike (što se može razumjeti), nego i pretežita dijela struke (što je jednostavno neoprostivo) glavni kajkavski književni tokovi (reprezentativna publicistika, dobar dio nakladničke produkcije, svakako antologičarski doprinosi, a napose mahom dobro osmišljena manifestacijsko-recitalna aktivnost od Svetoga Ivana Zeline preko Bedekovčine i Marije Bistrice do Varaždina) već desetljećima predstavljaju dosljedno promicanje znatnih postmodernističkih kajkavskih ostvaraja začudno visoke estetske i egzistencijalno osviještene kvalitete i aktualnosti.

Kako stoji u katalogu, oni čine raspon od postmodernističkih poteza prepoznatljive kiparske geste i poetike likovnog navoda (skulptura Splav meduze), preko skulpturalnih prizora nestvarnog mitsko-arhaičnog životinjskog i biljnog svijeta.

a o papučaru nisi trebao jodlati, evidentno je iz tvojih postmodernističkih blog-istupa

Ili ih čini, u očima postmodernističkih kritičara moderniteta?

Cijenio sam Kušana kao pisca sjajne povijesne satire »Svrha od slobode«, volio sam njegove romane za djecu od »Domaće zadaće« do serijala o Koku, a posebno sam uživao u njegovoj knjizi »100 najvećih rupa«, za koju sam često kolegama piscima govorio da je jedna od najboljih postmodernističkih knjiga, uz to beskrajno duhovita i otkačena...

Dok je prva knjiga bila hibridni krimić sastavljen od sijaseta stilističkih postupaka i isprepletanja različitih razina diskursa, ostale knjige žanrovski variraju od pikarskog romana pa do postmodernističkih pasaža o Velegradu.

Poznavanje postmodernističkih postupaka, inteligentno baratanje mitologijom, biblijskom i popularnom kulturom, osjećaj za dinamiku filmskog scenarija, akcijski film, fantastiku i horor omogućili su Gaimanu da početkom devedesetih stvori emblematični lik na kojem će se hraniti desetci autora devedesetih godina.

Nešto slično kazuje i Peter Sloterdijk u svom predavanju " Poetika rađanja " koja se dotiče postmodernističkih prosedea.

I slijede, nakon zatišja koje je možda prouzročio i teško nadmašiv Leanov model, još šest filmova švicarski (1971), animirani (1983), BBC-jev (1988), britanska televizijska miniserija (1989) i u razdoblju postmodernističkih traženja s radnjom u SAD i osuvremenjenom pričom američka (1998) te, prije, ona (1987) koja popunjava prazninu u priči, ono neispričano o važnom liku, Magwitchu, za njegova robijanja i bogaćenja u Australiji, s naslovom Veliko očekivanje neispričana priča.

U trećem je dijelu zbornik posvećen stalnoj temi ⠀ Ivanu Slamnigu kao jednom od prvih i ključnih postmodernističkih hrvatskih pjesnika.

U središtu pozornosti bila je upravo problematika spomenute Jenkinsove knjige, napose u pogledu da ih i ja tako nazovem postmodernističkih pristupa spoznaji prošlosti.

Za popularizaciju hipertekstualne književnosti u njezinom začetku zaslužan je i jedan od najpoznatijih postmodernističkih autora - Roobert Coover.

" Pravilo igre " velikog Jeana Renoira, jedan je od začetaka realističkih, modernističkih i postmodernističkih struja u sedmoj umjetnosti.

Religiozni je Pupovac na božićni blagdan mira, u maniri vrsnih postmodernističkih mislitelja, konačno odbacio jedan mit o bratstvu i jedinstvu, veliku priču socijalističke moderne, obrativši se hrvatskoj javnosti i međunarodnoj zajednici da Srbi u ovim svetim vremenima, na blagdan Rođenja Gospodnjega, žele više tolerancije i ništa drugo.

Heterogeno sastavljenoj od kratkih proznih eseja o obiteljskom životu, crtica, fantastičnih priča i postmodernističkih eksperimenata, knjigom »Ništa za pisati kući o« u izdanju »Algoritma« ipak se sustavno i protežno provlači in (tro) spekcija samoće i melankolije.

Već u spomenutim Prljavim malim mjehurićima, u kojima se bavi motivima kao što su ljubomora, psihoza, halucinacije, osveta i pohota, mogle su se uočiti osnovne postavke Livakovićeve autorske koncepcije koja, nedvojbeno pod snažnim utjecajem postmodernističkih premisa, crpi nadahnuće iz radova enfant teribblea svjetskog filma poput Davida Lyncha, Larsa von Triera, Darrena Aronofskog i Gaspara Noea, pa su posljedično i ključni momenti tog ostvarenja bili poigravanje s metanarativnim i metafilmskim razinama, dominirajuća sklonost eksperimentu, mračna atmosfera, detabuizacija seksualnih preferencija, morbidna erotika te djelomična defabulizacija.

Za drugi bod navedite ime pjesnika koji se proslavio dramom o njemu, i u njoj poznatom Tiradom o nosu. (1 1) 4. Umberto Eco, jedan od uspjelijih postmodernističkih autora, u svojem hitu ' Ime ruže ', bavi se, tko zna zbog čega, svijetom srednjega vijeka, pače njegovim crkvenim aspektom.

U doba poplave postmodernističkih, multimedijalnih i (li) cut paste sklepanih tekstova sumnjive književne vrijednosti pravi je užitak pročitati jedno punokrvno djelo koje se ne skriva iza maske suvremenih dramaturških metoda nego na scenu dovodi konkretne likove sa konkretnim problemima.

Umjesto danas već toliko puta viđenih, iscrpljenih proklamirano postmodernističkih (iscrpljena literatura iscrpljenja), invazivno revizionističkih čitanja i preispisivanja kapitalnih dijela mahom zapadnoga kanona, jednu od čijih himerskih glava svakako predstavlja Shakespearov Hamlet, Irena Matijašević nudi sasvim drugačiji pristup de i rekonstrukciju tog dramskog teksta.

Bljuje mi se od ovih postmodernističkih sranja o tome kako su sve kulture jednako vrijedne, pa bi ove, primitivne, trebalo pustiti da žive gotovo kao životinje i umiru u mukama pokušavajući pomoći si neefektivnim metodama jer ne znaju za bolje.

Ona je, ujedno, i dobar primjer Babićeva reaktiviranja ' već viđenih ' postmodernističkih postupaka i strategija u kontekstu u kojem one govore puno o aktualnosti koju živimo, što može biti posebno zanimljivo hrvatskim čitateljima, naviklima da postmodernizam asociraju s quorumaškim hermetizmom osamdesetih i da mu a priori otpišu mogućnost komunikacije s pretpostavljenom ' zbiljom '.

Razmatraju se i društveni aspekti ekofeminizma, posebice odnos ekofeminizma prema seksualnosti, identitetu, govoru i pismu kao centralnim mjestima svih postmodernističkih teorija.

Drugi dio knjige - ostalih osam studija - autorica vezuje uz pitanja hrvatske dramske proizvodnje druge polovice XX. stoljeća, dakle uz djela mahom postmodernističkih poetičkih odlika.

Sigurno ne bi bio ni u kojem od ovih postmodernističkih serklova koji su, doista, loše pjesništvo (imade ih i u nas, zapravo, svugdje uspijevaju, baš kao pljeva), koje grca preplavljeno gomilama neprovarenih dojmova.

Posljednje djelo još jedno je u nizu minimalističkih opisa urbane otuđenosti u današnjem svijetu, kojima se Albahari i proslavio kao jedan od najautentičnijih postmodernističkih srpskih autora, kako ga rado naziva njegov urednik Marko Nedić.