Piše Leonardo Pinzauti, prilikom premijere koja je održana u Fiesole ljeti 1990: Zanettovich je u biti lirik, i najbolji dijelovi iz njegove vrlo njegovane partiture su one rođene kao plod vlastitog pogleda u sebe, pomnim odmjeravanjem između boja glasova pjevača i intervencija solo glazbala. Od 1982. nastavlja sa serijom Symphoniae u kojima se stvaralačka tehnika, koja je već bila pozitivno iskušana na orkestralnim partiturama, primjenjuje na komornim sastavima: Symphonia quarta (flauta i kontrabas, Amsterdam, 1984.), Simphonia sexta (Hamburg, 1985.), Symphonia septima (Milano, Natječaj« Carme »1986.), Symphonia nona (Trst, Festival« Chromas »1987.).