putanja mu je vrlo izdužena, pa je Pluton, kada je blizu perihela (točka najbliža Suncu na putanji nekog tijela), bliži Suncu nego Neptun.

Položaj elipse u toj ravnini određuje se položajem njezina perihela.

U tu svrhu definiran je argument perihela (ω) kut od uzlaznog čvora do velike poluosi na kojoj je perihel.

Često se koristi i longituda (duljina) perihela (p) koja je jednaka zbroju ekliptičke duljine uzlaznog čvora i argumenta perihela (Ω ω).

Kutna udaljenost između sjecišta j staze objekta s ravninom ekliptike i proljetne točke je longituda perihela Ω (pri čemu je j uzlazni čvor).

Kutna udaljenost točke j i perihela je argument perihela ω.

Ekscentricitet se u 100 000 god. mijenja za iznos od približno 0,0032 do 0,0057. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63 ʺ.

gdje je f prava anomalija, a p/2 udaljenost perihela od Sunca.

Za male planete, umjesto L 0 i π, obično nalazimo srednju anomaliju M 0 za određenu epohu i argument perihela ω, pa je:

U astronomiji se upotrebljava kut f (tzv. prava anomalija), koji se broji od perihela i u smjeru gibanja planeta oko Sunca (u smjeru kazaljke na satu).

Ova je teorija tako objasnila i pomak Merkurova perihela, što klasična fizika nije mogla.

Pomicanje perihela Merkurove staze oko Sunca jedan je od prvih dokaza opće teorije relativnosti.

Kometi otkriveni u blizini njihova perihela, gibaju se po luku, koji se malo razlikuje od luka parabole pa se stoga obično u prvoj aproksimaciji uzima da su njihove staze parabole.

Anomalistička godina je duža od sideričke i tropske godine zbog pomaka perihela uzrokovanog gravitacijskim utjecajem Sunca i planeta.

Srednja longituda L jednaka je zbroju srednje anomalije M = n (t t 0), (gdje je t 0 vrijeme prolaza perihelom), i longitude perihela π.

Ekscentricitet se u 100 000 god. mijenja za iznos od približno 0,0032 do 0,0057. S vremenom se mijenja i položaj Zemljine staze u ravnini gibanja, pa godišnji progradni zakret perihela (pomicanje u smjeru ophoda oko Sunca), potaknut utjecajem planeta i relativističkim učinkom, iznosi 11,63 ʺ.

Njena putanja trenutno teži ka obliku kružnice. tada se točka perihela udaljava malo od Sunca, ali se istovremeno točka afela približava Suncu, pa srednja udaljenost Zemlje ostaje ista, što za posljedicu ima da Zemlja svake godine uvijek prima istu količinu energije od Sunca.

Carroll-ovu knjigu s weba (http://pancake.uchicago.edu/ carroll/notes /) - na 11. stranici 7. poglavlja imaš jednadžbu gibanja: uz 1/r stari gravitacijski član, i 1/r ^ 2 od zakretnog impulsa ima i dio 1/r ^ 3. Taj član je odgovoran za dio precesije perihela Merkura za slaba polja, te za spiralno uvlačenje za jača gravitacijska polja.

atmosfera postoji samo dok je Pluton blizu perihela, dok je na njemu dovoljno " toplo " (oko - 230 C) da plinovi budu odmrznuti; tijekom največeg dijela Plutonove duge godine još je hladnije, pa se plinovi smrzavaju i u obliku inja padaju na tlo - što znači da atmosfera nestaje.

Ova pojava nastaje zbog relativističkih efekta, čije su posljedice bile poznate prije utemeljenja opće teorije relativnosti u pomaku Merkurova perihela.

Izraz za pomak perihela (periastrona) slijedi iz opće teorije relativnosti.

Manje je uspješno bilo slično predviđanje planeta Vulkana, koji bi objasnio gibanje perihela Merkura.

Kod Merkura je izrazita i pojava pomicanja perihela, koja je našla potvrdu u okviru opće teorije relativnosti.

Opažamo da je uzet pozitivan korijen, što vrijedi za 0 n p, jer je radijalna brzina pozitivna na pola orbite između perihela i afela.

On se razlikuje od polarnog kuta q jedino u tome što se mjeri od pravca koji prolazi točkama S i A (u smjeru perihela), a ne od x - osi.

Kometi se uglavnom pamte po spektakularnosti njihove pojave, rasko nim repovima i njihovoj medijskoj privla nosti, ali komet P/Borrelly iako neugledan, odmah nakon perihela bio je jedva vidljiv dobrim dvogledom na stalku, pamtit emo ne po njegovom sjaju ve po rezultatima opa ` anja, po izuzetnim snimcima i preciznoj astrometriji koje smo tom prilikom, bez obzira na probleme uspijeli posti i.

gdje su r1 i r2 dva rješenja jednadžbe g (r) = 0. Oni u stvari moraju odgovarati udaljenostima perihela i afela (točka na orbiti planeta u kojoj je planet najudaljeniji od Sunca).

Osim što je izražen efekt precesije periastrona (kao Merkurova precesija perihela), ona predviđa da će se u takvom sustavu dvije komponente sve više i više približavati.

Postupno, vrlo sporo pomicanje perihela nekog planeta u smjeru u kojem se planet kreće oko Sunca zbog gravitacijskog utjecaja Sunca i ostalih planeta

Na osnovu zapažanja zakreta perihela Merkura, vidjelo se da Newtonova teorija nije potpuna.