Adamsova glazba ima snažne korijene u minimalizmu i neodoljivo podsjeća na Philipa Glassa.

Također je zanimljivo da Desplat uglavnom nije posezao za vremensko-prostornim asocijacijama, nego je dao maha romantično-asketskoj fikciji koja s jedne strane podsjeća na minimalizam Philipa Glassa, s druge na eteričnost Gabriela Yareda, a s treće na bajkovitost partitura Johna Williamsa.

Svatko tko je ikad pokušao (i podbacio) uživati, apsorbirati i razumjeti složene skladbe jednog Schoenberga, Mahlera, Straussa ili čak Philipa Glassa, dopustit će si smiješak uživanja i nevjerice pri čitanju ovog izuzetnog djela Alexa Rossa, glazbenog kritičara New York Timesa.

Upravo je zbog toga u filmu Koyaanisqatsi besprijekorno profunkcionirala minimalistička glazba Philipa Glassa.

Bilo je nekoliko vrlo sjajnih i spomena vrijednih iznimki, ali ne baš puno riječ je o operama Philipa Glassa, Johna Adamsa i nekolicine drugih autora.

Četvero novopečenih koreografa pripremilo je izvedbu na glazbu Ricka Wakemana i Philipa Glassa.

K tomu, cijela je priča donijela američki program, djela Philipa Glassa, zagrebačkoj publici nešto manje poznata Paula Schoenfielda i na kraju Aarona Coplanda.

Onda sam nazvao Philipa Glassa koji je napisao glazbu za film.

Glazba također pomalo nalikuje na partiture Philipa Glassa (ili je, možda, asocijacija namjerna?).

Nakon malo razmišljanja Gagliano bi se svakako sjetio ne samo da je njegov priručnik odbacio svaki diktatorski stav ⠀ ÂťNisam sposoban za tako očitu drskostÂŤ ⠀ već također da je on od budućih izvođača tražio samo da buduće Dafne ostave dojam, da budu razumljive, s prikladnom koreografijom, s različitim ansamblima, da se stega pomiješa sa svježinom, kao i da se pronađe način kako bi se koraci izvođača uskladili sa zvukom glazbe. (Njegovi detaljni prijedlozi za rad na pozornici samo su sredstva da se postignu ti ciljevi; a osim toga gotovo bi se svi oni s malo mašte mogli uključiti u bilo koje od naših hipotetskih postavljanja na pozornicu.) Onda bi možda, poput Philipa Glassa kada se je navikao na Freyerovo postavljanje Satyagrahe, Gaglianov duh prihvatio nove stvari koje su stvorene na temelju njegova teksta.

Izvršio je utjecaj na brojne izvođače klasične, jazz, pop, rock i world glazbe, uključujući The Beatlese, Johna Coltranea, Philipa Glassa te svoje kćeri Norah Jones i Anoushku Shankar.

Adamsova glazba ima snažne korijene u minimalizmu i ovdje neodoljivo podsjeća na Philipa Glassa.

Tako postavljena, pomalo podsjeća na minimalističko kruženje u djelima Philipa Glassa, Michaela Nymana ili, još bliže, Thomasa Newmana.

Tijekom sezona, Kvartet se ističe izvođenjem djela poput djela američkog skladatelja Philipa Glassa, španjolskog skladatelja J.

Čini se da gotovo svaka scena završava vizualnom porukom: iznenadan skok na snimku odozgo, ili učenici poslagani tako simetrično da bi vam se moglo oprostiti ako ste pomislili kako ste naišli na neobjavljeni film Petera Greenawaya (iako mnogo manje zamoran i s bar 86 posto manje glazbe Philipa Glassa).

Još u tinejdžerskim godinama slušao je klasičnu glazbu, ali i moderne skladatelje uključujući i Philipa Glassa, čija je glazba najviše utjecala na Richtera, kao i glazba grupa Clash, Beatles ili Pink Floyd.

Theo Blackmann rodom Nijemac, koji živi i radi u New Yorku, je dobro upoznat sa tradicijom songa u Njemačkoj i Americi, a iznimnih je glasovnih mogućnosti; boja, karakter i raspon glasa od tri i pol oktave, su mu osigurale rad sa gotovo svim američkim kolegama: od Laurie Anderson, Anthony Braxtona do Meredith Monk i Philipa Glassa.

Iako je repertoar američkog dirigenta Dennisa Russella Daviesa širok, ono po čemu je posebno poznat su interpretacije nove glazbe naručio je, izvodio i snimio više djela živućih skladatelja poput Arva Pärta i Philipa Glassa.

Njegove harmonije, koje su bile smatrane radikalnima u njegovo vrijeme, su utjecale na gotovo svakog većeg skladatelja 20. stoljeća, pogotovo na glazbu Igora Stravinskog, Oliviera Messiaena, Bélu Bartóka, Pierrea Bouleza, Henrija Dutilleuxa i na minimalističku glazbu Stevea Reicha i Philipa Glassa.

Filmska glazba Philipa Glassa, u povodu filma Iluzionist

Filmska glazba, koju je napravilo nekoliko autora, ukljucujuci i Philipa Glassa, legendu KOYANISQUATSIA, takodjer dosta pridonosi ugodjaju.

Najprije se primjećuje neprestani, gotovo kružni tijek glazbe koji podsjeća na kretanje dionica Philipa Glassa, Alexandera Desplata i Erica Satiea.

Partitura Philipa Glassa u svakom slučaju funkcionira u filmu, ali i izvan njega.

U sklopu ciklusa Metropolitan u Lisinskom 19. studenoga prenosila se opera Philipa Glassa Satyagraha, nastala prema libretu američke književnice Constance de Yong i samog skladatelja.

Produkcija nije protekla bez trzavica: Miramaxov šef Harry Weinstein bio je zgrožen kad je doznao da će Kidmanica imati protetični nos, kako bi bar malo sličila Virginiji Woolf, te pokušao to spriječiti, a podjednako ga je živcirala i po njegovu sudu monotona glazba Philipa Glassa.

U Motovunu će nas počastiti izvedbama kompozicija Erika Satiea i Philipa Glassa uz filmske prizore iz filmova Jeana Cocteaua.

Posebna specifičnost kvarteta je da se ističe izvođenjem djela poput američkog skladatelja Philipa Glassa, španjolskog J.

Moći ćete čuti i finskog glazbenika Isma Alankoa te akademsku pijanisticu Branku Parlić, koja će u Motovunu izvesti kompozicije Erika Satiea i Philipa Glassa uz filmske prizore iz filmova Jeana Cocteaua.

Prve opere koje će biti postavljene na pozornici biti će " Parsifal " eksperimentalne španjolske trupe " La Fura Dels Baus " i nova opera minimalista Philipa Glassa " The Lost ", čiji libreto je napravljen prema drami poznatog autrijskog pisca i dramaturga Petera Handkea.

Naime, njihove se glasovirske improvizacije prožimaju kroz suvremene strukture, hrane se iskustvom modernih autora raznih stilova, primjerice Stevea Reicha, Ornettea Colemana, Philipa Glassa i Patricka Zimmerlija, čija djela, uz vlastita, izvode na ovom albumu.