" Barka na vezu " kreativni je dokument i krunski dokaz ograničenosti periodizacija, raščlambi i inih teorijskih i teoretizirajućih pred-umišljenih kastarcija individualnog (ovdje konkretno) pjesničkoga glasa kojega su, paradoksalno, ti dobrohotni teorijski zahvati, skinuli s armiža i uputili na pučinu nad kojom, umjesto sunca i zvijezda, sekstant za točku prosudbe, na horizontu (ne) očekivanog, rabi oko kritičara.

Raspadanje formalno⠀ idejne cjelovitosti pjesničkoga teksta kod Makovića za posljedicu ima koordinaciju forme i pojedinačnih stihovnih jedinica pjesme.

Depatetizirani izlaz, stilizirana (nemimetička) uporaba kolorita, vizualnost pjesničkoga znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnjim naslijeđem hrvatske moderne lirike.

Dok u romantizmu slika proturječje u čovjeku samom, u modernizmu postaje uporištem pjesničkoga hermetizma.

Prvi pjesnik štovatelj Gospe Sinjske bio je fra Petar Knežević (1701. - 1768.), koji u njezinu Svetištu vodi kor i naučava crkveno pjevanje, a osim pjesničkoga, pripisuje mu se i skladateljski rad.

Prihvaćajući tako osebujan, gotovo ludistički način pjesničkoga kazivanja, otkrivamo taj poetski striptiz do kraja: Šutnja se izložila našim pogledima.

I najnovije mu pjesme čuvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajući ton, brojne literarne aluzije, citati, kolažiranje i apostrofiranje upućuju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesničkoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, Što li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovića 1905 - 1944, Na stolu kruh, Sve već rečeno, Grozd, U sjeni mrke krošnje, Očenaš Lema Kamena, U smrt Antuna Šoljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku).

Naziv je prešao iz klasičnoga pjesničkoga u saobraćajni (vulgarni) govor.

Vidrić je autor vrlo malena, isključivo pjesničkoga opusa.

Za razliku od svoje krugovaške generacije, koja je na tragu europskoga moderniteta iskušavala putove književne emancipacije u vremenu dogmatske socrealističke prakse, pjesnički je identitet gradio na iskustvima naivnog doživljaja svijeta, ne robujući nikakvim diktatima izuzev onima izvornoga pjesničkoga nadahnuća.

S jedne strane bio je jedan od istaknutih pjesnika okupljenih oko književnoga časopisa »Razlog« šezdesetih godina prošloga stoljeća, a u posljednjih dvadesetak godina nagrađivan je za sonete koje, zbog dorađenosti, višeslojnosti i proživljenosti, mnogi smatraju najboljim dijelom Stamaćeva pjesničkoga opusa.

U mnogostrukom spoznavanju značenjske, izrazne i svjetotvorne dimenzije konkretnoga pjesničkoga teksta, spleta njegovih funkcija i strukture njegovih znakova, nipošto nije na posljednjem mjestu Stamaćeva višedesetljetna književnokritička zauzetost i prevoditeljsko posredovanje temeljnih anglofonih i germanofonih imena europske književne teorije i poezije.

Ako se nešto, dakle, u Gudeljevu opusu mijenja, ako se on ne ukazuje kao monolit ili mirno more, već kao razuđen reljef s obiljem različitih obrisa i oblika, sa svojim podzemnim i svojim nadzemnim svijetom, to se događa unutar jednoga posve nezamjenljivoga, vlastitoga pjesničkoga/jezičnoga svijeta, i to je zato što je taj svijet trajno živ i pulsirajući.

Ako krenete ulicama što bježe od običnoga, može se dogoditi da stignete u srce veličanstvene tame pjesničkoga.

Treba li uopće naglašavati kako je među nazočnim ljubiteljima poezije ponajveće oduševljenje izazvala upravo ponovna dostupnost legendarnog Stošićeva Đ erdana, koji se sada podastire na čitanje široj publici nakon punih pedeset godina, koliko je prošlo od sudske, a zapravo političko-ideološke zabrane ovoga pjesničkoga remek-djela koje je bilo ocijenjeno odveć subverzivnim za tadašnji režim.

Za dobitnika Kiklopa za prozno djelo ove godine u konkurenciji su ostali Ludvig Bauer (Zavičaj, zaborav, Fraktura), Mirjana Dugandžija (Nekoliko dana kolovoza, Novi Liber, EPH) te Luko Paljetak (Marin: roman o Držiću, Profil multimedija), a za pjesničkoga Kiklopa natječu se Branko Maleš (Vertigo, Fraktura), Igor Zidić (Kost i gozba: pjesme 1957. 2011., Matica hrvatska) i Darija Žilić (Pleši, Modesty, pleši, Algoritam).

Zbog takvoga, visokom kakvoćom dosljednoga, poetološki vitalnog i vitalističnog pjesničkoga djela, razvijene lirske moderne vedrine u cijelosti, upravo je Slavko Jendričko Povjerenstvu Susreta nedvojbeni izbor za ovogodišnjeg laureata Povelje Visoka žuta za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti.

Prva je to fotografska publikacija bitno pjesničkoga sadržaja.

Izbor " Smokve od soli " poziva na ponovno iščitavanje pjesničkoga opu sa Stjepana Gulina, te podsjeća na njegova idejna, motivska, stilska i svjetonazorna uporišta.

Ali ako krenete stazama što bježe od uobičajenoga, može vam se dogoditi da stignete u samo srce veličanstvene tame pjesničkoga.

Dok je u Faktorovu, i inače, u filmu okvir u značenju izreza (Turković, 2006: 379), nematerijalna granica između prikazanoga i neprikazanoga koja se uspostavlja u recepcijskoj svijesti, u lirskome tekstu okvir je primarno fizička kategorija (iako, dakako, ima i drugih mogućnosti determiniranja koje ovdje držim sekundarnima ili semantičkim posljedicama te primarne ÂťtjelesnostiÂŤ okvira) koju čine grafičko tijelo pjesme, početak i kraj (Užarević, 1991: 50, 51), što se može analogno povezati s filmskom značajkom proksemičnosti24. Bitna je razlika između funkcije unutarfilmskoga okvira i pjesničkoga okvira njegova upućivačka funkcija u jednome i u drugome mediju.

Naime, okvir pjesničkoga teksta nema glavnu zadaću uputiti na neki praktičnodogađajni, sadržajni proširak, niti je on presudan u tumačenju tekstnoga materijala.

Teza o odsutnosti razvoja ne smije prebrisati niti učiniti nevidljivom polaganu i postojanu kristalizaciju, duhovnu i tematsku, kroz koju se u Gudeljevu pjesništvu, kao kroz kakvu žestoku vatru taljenja i kaljenja, prvobitni egzistencijalistički intoniran tragizam (pjesme o tijelu, o Isusu, o erosu, o samoći, o smrti...) smiruje i pročišćuje u velikim obrisima jednoga osobno pronađenog i oblikovanog kozmološko - pjesničkoga sustava.

Tim općim tendencijama pjesničkoga nadahnuća pridružuje se i možda originalnija produkcija koja je svojedobno htjela raskinuti s vječnim pjesničkim načinima i temama.

Vječni izvor pjesničkoga nadahnuća i divote života, more zove na uživanje u sretnim trenucima koji ostaju zauvijek u srcima i očima zaljubljenih u život.

Stvara u duhu avangardističkih težnja da se patina evocirana uz pomoć tradicionalnoga pjesničkoga instrumentarija (primjerice starozavjetnih motiva, metra biblijskoga verseta, psalmičkih ritmičkih i drugih retoričkih procedura, ili u Ištipanoj hartiji klasičnih metričkih i srokovnih norma), poništi nepredvidljivim, zamahu pjesme često nesukladnim leksičkim punjenjem (uz ostalo, vulgarizmima i namjernim tuđicama) i progresivnim rasipanjem metričke organizacije u prozu.

To je apsolutno pjesničko izjednačavanje tijela i pjesničkoga teksta.

U ovom elegantnom izdanju nalazi se sveobuhvatni kronološki pregled devet stoljeća francuskoga pjesničkoga umijeća.

I tim se više Slavica Sarkotić upisuje s razlogom u vrh pjesničkoga stvaralaštva na kajkavskom izričaju Turopolja i njegova okružja.

Razvoj pjesničkoga diskursa zaokružuje više zbirka intimno-mističnoga karaktera: bestrasni, apstraktni doživljaj žene u Pjesni ljuvene (1915), prožetost hladnim duševnim krizama u Intimi (1915), melankolično prizivanje slika mladosti i sve veće oslanjanje na meditaciju, refleksiju i mistična raspoloženja u zbirci Niza od koralja (1922), što će postati osnovicom religioznih lirskih propitivanja u Pjesmama o četiri arhanđela (1927).