Da krenem od jednog drugog videjnja uzroka ovog mog pisma probat cu ti prikazati neke moje dojmove ove protekle godine, pa kud puklo da puklo.Slusao sam jedan koncert meni omiljenog pjevaca koji je u jednoj pauzi reakao " Ova tisina koja se dogadja na momente medju nama je ono sto nas odvaja od ostatka sveta " (Djordje Balasevic ako te zbunjuje ekavica). Medjutim ova tisina koja se dogadja medju nama definitivno nije samo na momente, a zasto mi to smeta? Pa znam da zvuci naduto i pretenciozno ali mislim da je bila je neka veza medju nama koja nije trazila rjeci da bi se osjetila, mozda si ja to samo zamisljam i mozda se onaj jedan pogled tvojih smedjih ociju koji me progoni vec dugo nije nikada dogodio, osim mozda u mojoj glavi, ali meni se ipak ne cini da je tako, ali to ces vec ti najbolje znati.U svakom slucaju zanm da je to vjerovatno sve samo davna proslost.Ali znam da mi jos uvijek tesko pada kad prodjes pored mene bez izgovorene rijeci ili znaka prepoznavanja, kako to sada obicavas ciniti.Zasluzio sam to ne poricem, potpuno mi je jasno da je to tocna kopija mojeg ponasanj prema tebi, ali ipak to spominjem da bih istaknuo da stvari nisu uvijek onakve kakvim se cine.Da li je to bilo tako zato jer nisam znao drugacije, ili iz nekog podmuklijeg razloga nisam ni sam nacisto sa sobom, a i ne zelim ovdje nabacivati prazne isprike.U ovom mom kratkom zivotu ipak sam uspio nauciti da zao mi je bas i ne mijenja puno toga na stvari.Jos uvijek se nesto pomakne u meni kad mi se ucini da je lice koje sam ugledao na ulici tvoje, i onda se lagano smiri kad shvatim da nije unatoc sumnji koja se tada javlja da grijesim, ili je to samo ono sto bi englezi nazvali wishfull thinking, nisam posve nacisto s tim.U svakom slucaju reakcija nije nimalo drugacija ni kad ne grijesim.