meni je dobro, malo sam izgorio. ivani je isto dobro, ali ona je spaljena od ranije. zamislite, odma prvi dan se probala ubit. bacila se na leđa međ kamenja. mene umalo šlog strefijo. skoro je razbila jet-ski. grozno, mislim... kako bi covjeku objasnijo... nakon sto je kojih 5 sekundi vegetirala i nije davala znakove zivota, ja sam se vec bio pomirijo da smo ju izgubli. taman sam dograbijo kanticu i grabljice da grob napravim, kad lujka ustaje: " ajde, podiži me, šta buljiš?? " razbila je usnu. šteta na plaži je golema. kako da objasnimo makaronima da im nema vise omiljene skakaonice a da me nije njen ćaća upozorijo riječima: " ivana je jedna obična lujka. " ja reko ma nije. a ono kurac, čoek bijo u pravu. ja i superlujka u mjenjačnici, kako i dolikuje resornom ministru bez portfelja. i to naravno nije sve. sinoć me nakon nekoliko koktela polila s dobrih pola dcl tekila sanrajza. odma smo se uputili u sobu u kojoj nam zive gazde koji zapravo tu sobu iznajmljuju od nekog dede. kod njih drzimo stvari, a spavamo na plazi. trazeci pogodno mjesto za raspaliti krijes, dodjosmo na cistinu od jedno 10 kvadrata sljunka, omedjeno s stijenjem (ne fitiljom). tamo je gazdarica odlucila nastaniti nas. odbacila je vrecu za spavanje koju sam ja, na zaprepastenje svih pristunih, ispratio prema mladom laponskom paru umotanom u pončo. ja sam zabeznekut izustio: " vid ljudi ", ali ona se ne dade smesti vec nastavni revno izuvati patike i skidati carape. u medjuvremenu me je gadjala komadom kamena od jedno kilu i po uz kletvu: " da bogda te to šutalo " dok ja ovo pisem, ona i dalje za sve krivi mene, a vjerojatno i za pokusaj navođenja na blud ali o tom drugom prilikom. ima dana. vodijo sam ju u jablanicu da joj pokazem di je tito s partizanima zajebo švabe, ali to njoj ne bje jasno jer nako bunovna morala ić spavat. vodijo sam ju u modro jezero, što je ona stvarno lijepo primila. cijenu u robnoj kući u posušju je pročitala 2,10 kuna. za poket edišn mirećih navlaženih mamarica. vodijo sam je na picu, raspala mi se papuča pri tom. sutra oitra se slikajemo s spomenikom eftejcu u natprirodnoj velicini. ne znamo je li umjetnik iz pizda strinine ali tako izgleda i spomenik i anbijent. naime dedo vrane je uperit u opener disko i i one gumene kanđije sto te prangijaju gore dole. super se uklapa. danas nismo tjeli gazit travu, a i neki poljaci su mislili da se radi o nekom važnom sinu domovine, pa nismo tjeli oskrnaviti to velevazno iskustvo. sutra cemo poranit, kad nikog ne bude bilo, pa ćemo jašit na franji. imaćemo dresove. do tad se pokušavamo sjetit svih kro-armi poza. s nama su dva moja jajana, pod kodnim imenima " majstor " i " brko ". inace, ministrica je podjednako odusevljena i razocarana razinom potrosacki cijena. tako da smo se posvetili sivoj ekonomiji. svercamo se po kanpovima, bungalovima, sindikalnim izletištima i plazama u koncesiji. spavamo na kamenju. ima puno nudista, jos se nisam priviknuo. poceo sam piti tablete za srce. " brko " inace studira pravo, buduci advokat i moj prvi suucesnik u kriminalu. s njim sam, krajem osamdesetih, platu blokova isprad susjedove kuce uselijo u susjedov bunar. dobili smo batina ko kiše. " majstor " se odlikuje vrhunskom sposnobnošću snalazenja u uvjetima visoke opskrbljenosti parama, ali nije pretjerano snalazljiv u prirodi pa nam ga je veci dio vremena samo zao. inace, dodijelili smo mu nadimak. zvat cemo ga nobelovac, zbog iznimnog doprinosa zajebanciji u obliku neartikuliranih rečenica kojima okruni svoja, uvijek intrigantna i dojmljiva, izlaganja.