Supostavljaju ć i trbuhozborstvo kao posrednika unutarnjega glasa i bradatost kao rast unutarnjeg bi ć a na van (a ne prema unutra, kao što je, prema Mordojevoj, slu č aj u nebradatih žena) izvo đ a č ica uspostavlja ravnotežu, posebice izraženu u poeti č kom ekvilibristi č kom plesu drvenih ždralova, kojima balansira nose ć i ih na rukama.

Tassov poeti č ki koncept, koji je i eksplicitno razradio u teorijskom spisu o juna č kom epu (Discorsi del poema eroico, 1594), utemeljen je na zasadama anti č ke poetike.

Tako je prepletanjem religiozne tematike sa svjetovnom, epskoga na č ela s lirskim te anti č koga naslje đ a sa srednjovjekovnom i renesansnom tradicijom nastao složen književni tekst koji je preobrazio model tradicionalnoga juna č kog spjeva i olabavio njegove žanrovske i poeti č ke granice.

U drugom poglavlju, naslovljenu Duh sedamdesetih, sabrani su tekstovi o dramskom djelu austrijskoga književnika Thomasa Bernharda, o Jerofejevljevu romanu Moskva-Petuški kao simbolu raspada sovjetske utopije te poeti č kim i lingvisti č kim osobinama pjesni č kih zbirki Natalije Gorbanevske, nadahnute vodom, smr ć u i č arobnjaštvom.

Posebno zanimljivom pritom se ispostavlja č injenica da se psiholog De Botton pokazuje duhovitijim, maštovijtijim i poeti č nijim piscem od tvorca vrlo uspješne i kvalitetne rock-pjesmarice Talking Headsa.

Sonja Kova č i ć Taj č evi ć najdulje je, uz Savu Šumanovi ć a, boravila u Lotheovom ateljeu i bila je njegov najdosljedniji hrvatski u č enik ostvarivši, kako je zaklju č io Grgo Gamulin baš ono što nam je najviše trebalo: novu slikarsku poeti č nost, u sklopu modernog eksperimentalnog stila.

Tako je u osnovi ipak pojednostavnjena i zapravo neto č na poeti č ka i periodizacijska shema prema kojoj je u prvome razdoblju svoje poezije nakon Drugoga svjetskog rata Vesna Parun bila opijena eruptivnim vitalizmom makar po č esto i tragi č noga kolorita, a nakon toga sve ve ć im životnim razo č aranjem s ironi č nim i sarkasti č nim poricanjem stvarnosti i sve ve ć im udaljavanjem od vlastitih vrijednosnih vrhunaca.

Vrijednost i poticajnost pojedinih Paruni č inih poeti č kih obrazina mogu biti vrlo razli č ito pa i nasuprotno ocjenjivane, ve ć prema č itateljevoj i kriti č arskoj predilekciji prema kakvoj č istoj ili ne č istoj liri č nosti.

Nije li, uostalom, i u samu tom poeti č kom polilogu i njegovu upozoravanju na silnu mnogostrukost umjetni č kih i duhovnih svjetova Vesna Parun bila izvrsna u č enica velikog u č itelja, dakako, Tina Ujevi ć a u njegovoj programatskoj konstataciji Jedna sam osoba složena od više drugih.

Nije li potvrda tomu, kao, nadamo se, tek naznaka budu ć em širem i dubljem interesu za cjeloviti Paruni č in opus, i to što je u najnovijoj antologiji hrvatskoga pjesništva U nebo i u niks Ervina Jahi ć a, koja tematizira posljednja dva desetlje ć a spomenute poezije, baš pjesništvo Vesne Parun pozvano otvoriti uzbudljiv prostor paralelnih svjetova hrvatske poeti č ke aktualnosti?

Kvalitativno visoka i ujedna č ena razina animiranih filmova prikazanih na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma, me đ u kojima su se stilskom i izvedbenom kakvo ć om, promišljenoš ć u i zreloš ć u izdvojili naslovi Note Marka Meštrovi ć a, iznimno poeti č na, emotivna i sugestivna pri č a o složenu odnosu oca i sina, Morana Simona Bogojevi ć a Naratha, fantasti č na storija o apokalipti č nom otu đ enju i traganju za korijenima realizirana križanjem realisti č nog postupka i efektnih stilizacija, Ona koja mjeri Veljka Popovi ć a, kriti č ki, angažiran i duhovit pogled na konzumerizam današnjega Zapada, te intrigantan i hrabar film Kratak život Daniela Šulji ć a i Johanne Freise, neke je kriti č are nagnala na zaklju č ak da svjedo č imo preporodu doma ć e animacije.

Naslov Šturak i č emerika zvu č i vrlo poeti č no, no nesretnoga prosje č nog č itatelja i dalje zbunjuje.

Ansamblu je donijela svježinu u kreativnom pristupu jer redatelj Ivica Šimi ć nije donio gotov tekst i nije htio raditi s lutkama, nego su glumci prema njegovim zamislima i zajedno s njim stvarali vrlo maštovitu, poeti č nu i toplu pri č u o životnim ciklusima.

Poeti č no snimljen i dobro re ž iran, s nekoliko antologijskih scena (djevoj č ice prvi put jedu sladoled i u ž ivaju u jabukama), »La Pomme« je rad darovite redateljice koja je kasnijim filmovima (Takhte siah, Panj e asr) samo potvrdila svoje iznadprosje č ne mogu ć nosti.

Pod dirigentskim vodstvom poeti č nog i živahnog šefa dirigenta, Francuza Yan-Pascala Torteliera, uz orkestar je u Elgarovu Koncertu za violon č elo vrhunski muzicirao najpoznatiji brazilski klasi č ni glazbenik (nakon pijanista Nelsona Freirea), violon č elist Antonio Meneses, ina č e u č enik Antonija Janigra.

Drama o Jobu koju bismo zapravo prema ranonovovjekovnim poeti č kim traktatima trebali generi č ki odrediti kao komediju, jer završava sretno prikazuje č ovjeka za kojega bi vrijedila maksima vjerujem i protestiram, dakle jesam.

On je dosad svojevrsna poeti č ki šifrirana apologija sisa č ki lokalnoga prerastao u toplu, a implicitnu dijalogi č nost s rijekom Kupom, u prave jendri č kovski luckaste laude biofilnome kapacitetu pa i gotovo ljubavni č koj prisnosti te mirne i snovite rijeke koja je, nasre ć u, naj č eš ć e i služila tek u umjetni č ke svrhe.

Taj pak humanitet, dakako bezbroj puta ve ć prebrisan i sada ve ć samozatajan, neprevidiv je u svim pak svojim poeti č kim i ljudskim ograni č enjima, ali i nezatomljivoj snazi i u cijeloj Jendri č kovoj novoj zbirci Pacifi č ka kiša nad Kupom, a posebice u zadnjem ciklusu posve ć enu toj rijeci.

Možda i jest svojevrstan obrat da danas dobra poezija koja je vrlo č esto bila i jest u položaju nekakve kontrakulture u odnosu na dominantne društvene silnice ne nastaje kao nekad u dehumanizacijskome otklonu od prevelike shemati č nosti tradicionalnih društava, ve ć u pronalaženju novih mrvica humaniteta pa i mrvica poeti č nosti, kao što to Jendri č ko izvrsno radi i na razvalinama svake ljudskosti u mnogim dimenzijama suvremenoga svijeta.

Od bivšega zatvorenika, za kojega svi znaju da je izvanredan govornik, o č ekuju se velike domoljubne rije č i što ć e pripovjeda č komentirati Gotov č evim mislima:... a što da izgovori takvima kakvi jesu, pretilim i samoljubivim, zadriglim od sve č anih pjesama i na brzinu sro č enih lekcija o domoljublju, kojima je svako pitanje sve složenije ljudske zbilje i društvenog opstanka tu đ e i nejasno; oni koji vole domovinu samo za obilnim trpezama, kroz sve č ane pjesme i vatromete Č edo Prica Plitvi č ki ne samo da strpljivo razlaže misli, razgovore i situacije u kojima se zajedno s Gotovcem zatekao, on nas uvodi u atmosferu svoga doba poeti č nim re č enicama, stilom u kojem lirizam ponekad potpuno prevlada prozu, komentarima u kojima Gotov č ev kriticizam postaje i njegov vlastiti.

Književna scena premrežena je ne samo naraštajno, diskurzivno, svjetonazorno i poeti č ki nego i prostorno, pa je njezina zagrebocentri č nost prvi put dovedena u pitanje.

Kao književnica, Nada Gaši ć (Maribor, 1950) javila se relativno kasno, ali je odmah privukla pozornost kritike i publike njezin roman prvenac Mirna ulica, drvored (2007) sugerirao je naime visoku poeti č ku osviještenost, jezi č nu i stilsku sugestivnost i spisateljsku zrelost autorice.

Tematski i stilski bitno druk č iji, Nikola Šop u svojim je radiodramskim poemama (Bosanska trilogija, 1968 75) vrhunski preto č io poeti č nost u auditivnost.

Osim toga, postupak integriranja č injeni č noga materijala u fikcionalni žanr upu ć uje na ishodište romana kao žanra u preispitivanju središnjega poeti č kog problema, naime odnosa izme đ u zbilje i umjetnosti.

U poeti č nome romanu opisane su ljubavi, pijanke, mržnje i prepirke č uvara ovaca.

Izveo sam tipologiju tih odnosa, koja se u historiografiji može pratiti od kraja 18. stolje ć a, i to na dvjema najvažnijim razinama svjetonazornoj i poeti č koj.

Ako dakle u razli č itim stvarala č kim fazama nalazimo i romanti č ke i realisti č ke elemente, ne zna č i li to da Gogolj nije ni romanti č ar ni realist, pa bi zapravo trebalo tragati za takvom poeti č ko-stilisti č kom pozicijom koja nadilazi logiku binarnih književnopovijesnih (stilskoformacijskih) opozicija.

Ti su iskazi s poeti č koga gledišta osobito zanimljivi jer donose cijeli registar č estih i popularnih stajališta s kojima se susre ć emo u svakodnevici, sve od onih naivnih i stereotipnih pa do književno vrlo osviještenih.

Pogled na Flakerovu bibliografiju upu ć uje na najmanje č etiri faze njegova metodologijskoga i ideologijsko-poeti č koga razvitka.

Nastoje ć i poeti č ki prevesti tu tvrdnju, mogli bismo ipak u slobodnome prijevodu re ć i kako Cacan smatra da se u poeziji nešto važno, prava drama uostalom, doga đ a tek u tijesno prožetu odnosu izraznoga i sadržajnog aspekta pjesništva, u snažnu naglašavanju forme i jednako tako snažnu evociranju bilo stvarnoga bilo izmaštana ili refleksivnog sadržaja.