I šetam ja dalje, sva sretna, pogledavam ulice i izloge, gledam poslovne ljude kako izlaze iz svojih ureda i idu si kupiti doručak/zapaliti cigaretu ispred.

Čeznutljivo pogledavam kroz prozor u nadi da se vani ipak nekaj sprema.

Stari je sjedio na " svom mjestu " za stolom, pogledao me ispod naočala, zaklopio križaljku i rukom mi ponudio da sjednem (kao da se sprema saslušanje u Gestapo-u). - vidi, nešto bi se trebali dogovoriti... znao sam, generalno sranje. radi se o ozbiljnoj stvari čim moj tvrdoglavi Likota ne započinje rečenicu s " ja sam odlučio... ". nije da je nešto uveo obiteljski kult ličnosti, pa da je njegova prva i poslijednja, niti je ikada u životu nekakvu iole važniju odluku donio prije nego se dogovorio s mamom, barem onako potajice, ali je volio započinjati misao s tom rečenicom koja mu je davala na važnosti, izdizala ga u Glavu Obitelji. jebiga, geni su geni, i u ravnici kao i podno Velebita. - ajd, reci... - ja sam razgovarao s čovjekom i dogovorio se, pa kad imaš vremena da me odvezeš i da to riješimo... nije mi baš jasno što namjerava reći ta sjeda glava, pogledavam u pravcu Ženskog Roditelja nebi li na njenom licu pročitao ozbiljnost započetog monologa, a ona, samo se hladno okrenula prema sudoperu. vidim ja, po srijedi je neprincipjelna koalicija dogovorena u slučaju preglasavanja. - ajde, polako, s kim si razgovarao i što si dogovorio? - znam ja da ti imaš troškova, kredit za auto, pa ta kuća... grijanje je skupo danas, a vidiš kažu da će zime biti sve hladnije... - hej, Stari, daj da razgovaramo kao ljudi, što si i s kim dogovorio. - pa sa čovjekom, ovi što pravi grobnice... - jel ti to mene zajebavaš.. za koga grobnicu? - ja neću da kad umrem, pa da vi onda morate navrat-nanos kupovati neku grobnicu, pa to tamo tražiti... a ovako, ja sad kupim pa sam miran... ko zna kako će onda biti s novcima... to je sada dvi iljade... nek ima... slušam ja njega, pogledavam u Ženskog Roditelja, i sve ne mogu vjerovati da on to ozbiljno misli. koji mu je... jeble ga vijesti, hrvatska danas, otvoreno, zatvoreno, zasjedanja sabora, povrat duga umirovljenicima, mirovinski fondovi i ostale umotvorine demokracije na naš način, sjebu čovjeka na brzaka... - a ti si to, kao, zabrinut hoću li te ja moći sahraniti? ha, gore te ne mogu ostaviti, jedino da te balzamiram kao druga Lenjina, a onda moraš kupiti mauzolej... pokušavam sve okretati na šalu. vidim mu po očima da je ozbiljno mislio. nekako mi ne paše takav razgovor u pet popodne. ma ne paše mi ni u jedno doba. - nemoj ti sad meni tu Lenjina, znaš... ja sam odlučio i gotovo, kad me možeš voziti? " ja sam odlučio " eto ga na, Pater Familia. svaki je daljnji ozbiljni razgovor nemoguća misija, ajmo probati kroz šalu... - vidi, bio si privatno na pregledu, proljetos te držali u bolnici dva mjeseca na remontu, piješ tablete, paziš što jedeš, tlak ti je bolji od moga, šećer na normali, piješ one bezolovne sokove, one za dijabetičare. sad, jebe te godina proizvodnje i tu se ništa ne može, jel tako. po svemu sudeći sve to možemo odgoditi za neko ljepše vrijeme. vidiš da stalno pada kiša, onda će snijeg, klisko, gdje ćeš tamo gacati po blatu i gledati neku rupčagu. kad se malo proljepša ti dogovori s tim rakokopačem i ja ću te odvesti. jel u redu? - čuj, Stari, ima mali pravo... uključila se u razgovor, kao nezainteresirano, moj Ženski Roditelj. ajd, bar sam sjebo koaliciju, ako ništa drugo. nevoljko je pristao na novu pogodbu. odgodio sam, na nekoliko mjeseci, kupovinu te nesretne grobnice. nekako sam se, nakon svega, osjećao čudno. ne kao pobjednik, trijunfalno, nije to bio onaj osjećaj kao kad ga argumentima uvjerim da je u krivu. osjećao sam se kao da sam tom odgodom kupovine grobnice odgodio njegov odlazak. kužim ja, nije grobnica pogrešna investicija (ali nije ni neko ulaganje u budućnost). kužim ja, svi smo mi prolazni i jednom moramo otputovati s tom one-way ticket. kužim ja, jednog će dana moj Stari zatvoriti oči. sve ja to kužim, ali nekako...

Pogledavam u planinu i mislim si pa kako ću ja to proć, čista okomica, koma, ali krećem.

Pogledavam lijevo... i vidim da se pas igra sa njima veselo ih bacajući u zrak.

Rukom ga tješim po ramenu, a skrivečki pogledavam kakve on ima cipele, i da li bi na njega mogao svaliti svoj prijestup.

Pogledavam na sat, brbljamo o neemu, s nestrpljenjem iekujem da li e se uskoro opet neto pojaviti.

Svakodnevno se pogledavam u ogledalo i pazim da se preko noći nije počeo raditi neki novi sloj koji će me udaljiti od mene same.

Malo razoà aran pogledavam uokolo i kreà ¦ em u izron.

Obavijen velom tvoje tišine danima pogledavam prazan zaslon u nadi da ću tamo ugledati neki trag tebe.

Sam posižem za erotskim romanom slovenske spisateljice i zadubih se u čitanje, tu i tamo potajno pogledavam na Ivanine duge noge ili raskriveni trbuščić.

hy, blogeraši nadam se da me niste zaboravili lol al stvarno ne stignem... uglavnom, ovih dana sam sve tužnija i tužnija... ipak, osmaši odlaze. a time i jedan dečko. da, da, još je onaj od prije. i iako tvrdim da nemam simpu, još ga potajno pogledavam... i nadam se... već više od godinu dana... ma ne znam zašto ga više volim, ali volim ga svakim danom sve više i više. al ništ, obečala sam sama sebi, na jesen će doći nova ja... ma neću se toliko puno promjeniti u sebi, već na sebi. dosta mi je svega. i kako Rihanna pjeva: I hate that I love you so... ili Avril... ona Fall To Pieces mi je postala iznenada draga... ma zbunjena sam sva. uglavnom, shvatila sam da imam par dobrih prijatelja koji me razumiju (nadam se da ćete se prepoznati ako čitate ovo).

Ipak je to u ovom trenutku bolje, pa neprimijetno zaostajem za pola koraka i pogledavam u špalire neobičnosti koje je kamen morao trpjeti, a sve radi ljudske neskromnosti, pa i gluposti.

Gospodine, pogledavam u nebesa i tražim nebeske stvari.

Prepoznatim smjerom krenula sam i hrabrijim korakom prema tebi, znala sam da će mi se ovaj put nešto lijepo dogoditi, kada u zalasku Sunca ugledam tebe, s očima boje jesenske tišine, a shvaćala sam i prije da je dodir tako beskrajan kad je darovan od tebe, i nisam sumnjala da si sada moj, sada te napokon mogu upisati u stranice Životnih radosti, prelazim preko tužnih događaja koji su me netom osramotili i bacili u bezdan a ti si bio tamo čekao me i uhvatio u letu Nedodirljivosti, svaki put moram prošaptati " who am I to be loved by You? " tako teško za povjerovati i napokon raširiti oskrvnjena krila da, ja sam tu i ti si u ravnini mene jednaki smo, i drugima smeta naše jednostavno nadopunjavanje, pogledavam prema zvijezdama i opet vidim tebe, u treptaju oka nestaješ iz oblika zvjezdane svjetlosti i pojavljuješ se tik do mene, i tek sada shvaćam da si mi blizu, koliko god je daljina među nama, jer koliko je tvoje srce zaista daleko od mene?

sad i ja već hoću da tramvaj krene i da jankec opet pobjedi mračne sile mup-a. pola tramvaja paničari, pola nas navija za jankeca jer smo počašćeni da ga poznajemo od prije. cura preko puta mene u strahu jače stisne torbu i pogleda me, a ja susprežem smijeh. pogledam niz ulicu iz koje je dotrčao, nigdje nikog živog, a kamoli dečkiju u plavom. al svejedno, jankecu ja vjerujem, i ja već nervozno pogledavam vozača kad će krenut.

Zadovoljno nastavljam i svako malo pogledavam u očarano i iznenađeno lice mlade zacrvenjelo ljepotice, koja drhti pod mojim jezikom.

Pogledavam uokolo, " miao " č ujem ga, zove me: " mao, mao " a tu li si.

Čučnem, vršim nuždu i pogledavam u nebo.

Pa čitam i pogledavam druge blogove.

Nastojim ne zakasniti, pogledavam na sat, razgledavam izloge, zagledavam u žene tražeći i njihov znak traženja, izraz očekivanja i odjednom - pogledi su nam se sreli, ruke jedva primjetno podigle.

Svakih nekoliko koraka, pogledavam iza sebe na topli sjaj kuće koji nestaje.

Pogledavam na naš portal i očekujem da će netko po rangu viši (stažu, političkom iskustvu...) bolje informiran, možda i sudionik prosvjeda na Gornjem gradu u Zagrebu, napisati dnevnik kao povod raspravi.

Nedostaje mi taj mili starac, njegov topli pogled, kad kod sam u gradu pogledavam u tom pravcu nasdajući da ću mu mahnuti, ali tog milog starca više nema, pokoj mu duši.

Krajičkom oka pogledavam prema gomili mladih cura zasjelih oko dva spojena stola.

Pogledavam ti ja tako moju Engleskinju koja širom raširenih, užasnutih očiju hoda iza mene i pokušava mi nešto reći, ali ne može.

Kiša, teška magla, udari bure takve siline da se jedva držimo, pogledavam na trkače ispred mene i iza mene.

A ipak pogledavam onaj broj " Rating bloga " i provjeravam broj posjeta...

I sam se pomalo njišem na nogama, pa oprezno pogledavam na sve oko sebe.

Na lijevoj strani pogledavam šumovite prijevoje Ljubova (991 m/nv), misleći o najtežem usponu koji nas očekuje poslije ručka.