koliko god bilo razloga i " za " i " protiv " to je stvar kao i mnoge druge gdje se " dvoje " moraju sloziti... na mnoge stvari mozemo utjecati, na neke nemozemo ali zato mozemo katkada puno vise gustati kad osjecamo POVJERENJE obostrano nego kad je cak i povjerenje koje bi trebalo biti temelj ljubavi izracionalizirano, matematicki obracunato, zbrojeno, pomnozeno... tim cinovima radimo od braka instituciju malo stroziju od opceprihvacene institucije braka a daleko stroziju od ljubavne veze neopterecene ikakvim uvjetima.... mogu li za pet godina shvatiti da covjek kojeg volim je losa osoba koja me odlucila potkrasti i td??? pa sto onda da se to i dogodi??? zar to isto nije dio zivota koji nas " obogacuje "?... evo, ulozila sam prije par godina u dionice u koje mi se cinilo da nikako ne mogu pogrijesiti.., gustala sam u njihovim bujanjima, veselile smo se zajedno.. a sad ne smijem od muke ni pogledati na burzu..... i pa sto sad... ulagati cu opet u nesto drugo/ili nekog drugog.... zivot treba zivjeti punim plucima i katkada unaprijed znati da mozemo i pogrijjesiti, slomiti nogu i slicno:) da se vratim na glavnu temu... kao sto sam rekla, ako je strah od gubitka imovine vazniji od intuitivnog osjecaja ljubavi i povjerenja mog partnera prema meni i posljedicno tome planiranja bracne obitelji sa mnom, mislim da bih (ako uopce bih) se udala samo iz isto tako racionalnih razloga, ali u tom slucaju ne iz ljubavi.