je da se teze o politikanstvu haškog suda mogu čuti od strane svih zaraćenih strana koje je dohvatila batina iz haga. zaboravlja se jedna bitna stvar, a to je da je smrću miloševića i automatskim prekidanjem njegovog sudskog postupka izgubljen glavni smisao suda (doduše možda ni to nije slučajno), a to je utvrđivanje odgovornosti onoga tko je rat organizirao, započeo i izvršio. svi ostali postupci su na ovaj ili onaj način vezani za taj postupak, ovako je krivnja srbije hipotetska, nije fiksirana sudskom presudom. buduće sudske presude karadžiću i mladiću, ako dožive, biti će samo kažnjavanje kolateralne štete, a ne njezinog uzroka, kao kada recimo kaznite escobarove potčinjene, a ne organizatora i vođu kriminalne skupine. da su gotovina i markač osuđeni temeljem udruženog zločinačkog poduhvata, što je srbija željno iščekivala, stvorio bi se pravni okvir koji bi izjednačio status zaraćenih strana (u kojem je hrvatska imala nekih 40 mrld. $ ratne štete, kako je nedavno konstatirao naš poznati ekonomist). ovom presudom nije razriješena problematika događanja poslije oluje, no budimo realni, nakon nato intervencije na kosovu nastao je kaos koji nisu uspjeli spriječiti daleko organiziranije, organiziranije i sposobnije vojne postrojbe od hrvatske vojske. slična stvar desila se i u iraku nakon rušenja saddama, u libiji nakon rušenja gaddafija, čega su itekako bili svjesni u sudskom vijeću, i tovariti dvojici ljudi stigmu tuđe krivnje bio bi daleko veća nepravda od one koja bi se desila da su ih osudili i time tobože zaključili priču. haško tužilaštvo dobilo je nezahvalan zadatak raditi u relativno kratkom vremenu, ograničenih sredstava i ograničenog mandata (nisu smjeli dirati vrhušku jna, ministra obrane, i sve one koji su po rangu odgovorni za pokretanje vojne intervencije koja je dovela do rata. nisu ih smjeli dirati jer je intervencija jna bila prešutno odobrena od najutjecajnih globalnih igrača; a u isto vrijeme tajne službe velikih sila su podzemno radile na razmontiranju jugoslavije dozvoljavajući tajno naoružavanje hrvatske. u tom slučaju milošević je idealno iskorišten kao detonator, i naizgled glavni krivac.). sudska vijeća, nasuprot toga su morala temeljem tanušnih i kontradiktornih dokaza donositi sudske odluke koje ostaju zapisane u povijesti, i koje na neki način trasiraju rad budućih sudova. u tom smislu meron je postupio poput profesionalca koji je svojom odlukom ocijenio slabim pripremni rad tužilaštva, a stvarnu istinu će jednog dana možda saznati naši unuci, kada prave arhive budu dostupne javnosti (a ne arhive koje je otvorio jedan klaun, igrom slučaja predsjednik).